Sin ćorabake

trenner
25. Decembar 2009. |
Pouka  
| Oznake: , , , ,

Bio je jednom jedan dječak koji se je jako stidio svoje majke, jer ona je imala samo jedno oko. Nije volio biti na javnim mjestima snjom da nebi niko pripoznao da on ima majku sa samo jednim okom. djeca su ga često zezala i pjevali pjesmice poput “ti si sin čorabake, ti si sin čorabake…” i slićne. Tako nikad nije ni htjeo kraj nje hodat dok je isla po njega u skolu il dok si isli skupa u kupovinu. Najdraže mu je bilo da majka i nedolazi po njega i neide u kupovinu snjim il on snjom.

Majka je znala koju tugunježin sin u sebi nosi i zašto je tako često odvratan sprema njoj, ali je bila razumna. nadala je se sa milosću i ljubavi i kad sin poraste da će ta faza proć i da će sin shvatit da je to samo prića male neznane djece.

Međutim nije se mjenjalo ništa. Kad je jednog dana opet došla majka po njega u skolu i djeca mu opet poćela vikat “eno ti majke ćorabke” nije više mogo trpit. Majka me je htjela reć da nesluša na njih al on je u bjesnim suzama drekno se na nju: ” Zašto jednostavno neumreš, da me puste već jednom na miru!! “

Majku je to jako pogodilo ali nije htjela puštat suze ispred sina, nego je se isplakala u samoći kad je došla kući.

Od tog dana majka nije više dolazila po sina svog. Nije mu htjela svojim prisustvom oteživat djetinstvo ma da je jaku želju imala za sinom svojim. I ako je bolne rječi reko i ružno se ponašao, majka je oprostila samo nek je sin opet jednom zagrli il poljubi…

Djetinstvo dječaka je prošlo. Od dječaka je postao momak a od momka čovjek. Kad je završio školu upisao je studium u inostranstvu jer tamo ga nebi niko zvao “sin čorabake.” Majka mu je često pisma slala ali on nije odgovarao na njih, što je majku jako raztužilo. Ali mislila je da su to taka vremena i da nju sin sigurno voli samo et puno zauzet pa nema vremena da odgovori majci. Tješila je sama sebe da je to danas dan normalno.

Kad je čula da se sin oženio i da je ona čak i nana postala odlučila se da ide tražit sina. skupila je ono malo što joj je od male penzije ostalo u taku svi tih godina i krene na put. majka nezna ni kuda mora tačno da ide, ni kome da se obrati nit zna se kome obratit jer strani jezik nije poznavala. Kad je stigla u stranu državu i u taj grad za koji je čula da nježin sin boravi u njoj imala je sreću, uz allahovu pomoč i udarila je na zemljake nježine. oni su je odveli do opštine gdje je dobila adresu sina nježinog. Umorna ali sva radosna da će uskoro vidit svog malog unuka i svog voljenog sina, ošla je odma do ulice koju je dobila od opštine.

Pozvoni i sva u smijehu i radosti da je čak zaboravila na naporni put koji je prošla, otvoriše joj nečije male rukice vrata. Mali unuk je pogleda i laganim osmjehom reče joj samo “Hajo…”. Teško joj je bilo sakriti suze radosti u trenutku kad je vidila malog, upita ga: ” Gdje ti je babo sine? ”

Dječak se okreni i reče: “Babo hodi vidi, došla neka teta”

“Kakva teta? “ upita čovjek dok stiže na vrata.

Kad je ugledao čovjek ko mu je došo uze sina za ruku uvuče ga u kuču i zatvori vrata.

“Odkud ti ovde?” drekni se on njoj.

“Pa došla malo…” odgovori majka mu nježno.

“Šta si došla? Djecu da mi plašiš? Nije ti bilo dosta što su se meni cjeli život smijali, treba sad i njemu da viču “unuk čorabake?”

“Al sine ja sam dugo putovala i sav novac dala samo da vas vidim…”

“Niko te nije zvao!” odgovri joj on i uđe za sinom u kuču koji je cjelo vrjeme stojo kod vrata.

Zatvoriše se vrata majak ostade u suzama ispred kuće. Čula je još kako mali unuk upita babu: ” A ko je to babo?” našto joj odgovori “Ma neznam ni ja samo neka luda stara žena koja je zalutala.”

Okreni se majka tužna i slomljena i tako se vratila svojoj domovini i nikad više sin nije čuo za nju.

Poslje nekolko godina sjeti se sin majke. I odluči da je posjeti sam u mjestu gdje je odrastao. Kad je stigao kuča je bila  zaključana. Ošo je do komšije da pita jeli zna gdje mu je majka otišla. Komšija mu je reko: “Tvoja majka je prije dvi godine priselila ali ostavila ti je jedno pismo, čekaj da ti ga donesem.”

Sin je uzeo pismo i počeo ga čitat ispred verande njegove stare kuče:

” Dragi sine, kad si bio malan krijo si me od ljudi i ja sam to razumila. Djeca mala znaju bolne stvari govorit i tebi je sigurno teško bilo da to podneseš. Ja ti praštam jer bio si malan i nisi mogo shvatit. Kad si odrastao ošo si i nisi se ni pozdravio samnom. Oprosti mi što te je moje oko tolko napatilo u djetinstvu pa nisi čak ni zato snagu našao. Pisala sam ti a ti nisi odgovarao. Sigurno sam da si imao puno posla pa ako sam čak bila dosadna, oprosti mi. Nije mi to namjera bila. Samo sam htjela znat jesi se snašo, jel imaš šta jest, jel ležiš u toplom. Bilo mi je drago kad sam čula da sam postala nana. To mi je najsretniji dan bio od kako sam postala majka. Sve sam dala i krenila na put da vidim tebe i tvoju porodicu. U cjeloj radosti da ću vas vidit nisam ni pomislila na to da ću ti djete uplašit i da bi on mogao doživit iste bolove kao što si ti. I zato ti isto oprost tražim.

Ali dragi sine znaj jedno: Kada si se rodio, imo si  samo jedno oko i ja sam ti dala svoje. Jer  nikad nisam htjela da se ti stidiš sebe, kao što si se cjeli život stidio mene…!!”

Neka Allah nagradi mog prijatelja koji mi je izpričao ovu priču i slavljen neka je  Allaha koji čuva naše majke sa ovim rječima

Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađja nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: “Gospodaru moj, dozvoli Mi da ti budem zahvalan  na blagodati koju si daravao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima čes zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se zaista kajem i odan sam tebi.” Sure:  Al-Ahqaf, 15ti Ajet

Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odobija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni če se svi vratiti. Sure:  Luqman, 14ti Ajet

Design i Code: Mantik