Žena kojoj su umirala djeca

trenner
9. Septembar 2011. |
Pouka  
| Oznake: , , ,

Bila jedna žena koja je svake godine rađala, ali joj djeca nisu živjela duže od šest mjeseci. Umirala bi obično sa tri – cetiri mjeseca. Žena je jadila: “Gospodaru moj, ova djeca mi pričinjavaju teret devet mjeseci, a radost samo tri mjeseca. Blagodat koju mi daruješ nestaje brže od duge.” Žena je rodila dvadesetero djece, pa se zbog smrti djece požalila Allahovim miljenicima i tražila od njih da joj prouče dovu. Nakon svega usnila je prelijepi zeleni Džennet. Vidjela je da je na jednoj vili napisano njeno ime. Mislila je da je to mjesto rezervisano za nju.
Rečeno joj je: “Ovo mjesto je obezbjeđeno za one koji se ne udaljavaju od istine. Da bi to postigla moraš učiniti dobro. Međutim, ti si lijena u traženju utočišta kod Allaha i Allah ti zato daje nevolje.”

Nakon toga žena reče: “Gospodaru moj, uzimaj moju djecu ako hoćeš 100 godina, ja sam zadovoljna sa tvojom sudbinom.” U snu uđe u jedan dvorac i vidje svu svoju djecu. “Gospdaru moj”, zavapi žena, “ja sam izgubila svoju djecu, ali ih ti nisi izgubio.”

Knjiga: Priče iz Mesnevije // Autor: Mahmut Yilmaz

Tri životnja pitanja – drugo pitanje

trenner
2. Mart 2010. |
Pouka  
| Oznake: , , , ,

Što smo stvoreni? Šta čemo na dunjaluku?

Na ovaj svijet nismo došli svojom voljom. Nismo birali roditelje, vrjeme dolaska, visinu, spol, ljepotu, ništa. Kada se ama baš ništa ne pitamo, moramo slušati. Onog koji se pita:” Džine i ljude sam stvorio samo da mi robuju.” (Zarijat, 56)

Allah, dž., š., je preko čovjeka Sebe obznanio. Allah nas stvara, hrani, usmrćuje, oživljava i ništa drugo od nas ne traži osim ono priznanje iz Ezela da samo njemu robujemo. Pa, zar je to teško! Teže je robovati vladaru, sebi, ženi, nego Allahu, dž., š. Nema veće slobode i slasti od robovanja Allahu, dž.š. Adem a.s., kada je bio u Džennetu, bio je kao kralj, sve dok nije pogrješio. allah je htio da Adem pogrješi, jer tada je osjetio da je rob. A ne mogu dva kralja biti. Allah voli više Adema kao griješnog pokajničkog roba, nego bezgriješnog kralja. Ovdje smo na dunjaluku samo u tranzitu prolazu.

Došao neki biznismen sa Zapada nekom našem šejhu u Bosni, pa kada je vidio da nema stvari u kući, pitao ga je:” Šejh efendi, gdje su ti stvari? “Ovaj reče: ” A gdje su tvoje stvari.” Ma ja sam putnik u prolazu.” A šejh reče:” I ja sam putnik. Svi smo u prolazu.”

Kada bi ovo dunjačari znali! Ne bi škrtarili i druge ugnjetavili. Jedan naš Bošnjak u americi čitav život je sabirao dolare i škrtario. Pred kraj života se razbolio i shvatio da će pare ostati drugima, te je hodžu upitao da li mogu te pare s njim u mezar. Zato je rečeno : “Škrti ljudi su čuvari tuđe nafake.” Oni misle da rade za sebe, a ustvari, najviše štete sebi. Škrtarili su od sebe na dunjaluku, a neće imati ništa na Ahiretu.

Zato Allah kaže za njih: ” Oni koji škrtare od sebe škrtare.” Kome čuvaju? Naše je što na dunjaluku pojedemo, popijemo, poderemo i podjelimo. sve drugo ostaje nasljednicima. Ustvari, naše nije ništa. U Americi se mnoge stvari rentaju, iznajmljuju, a iskreno rečebo, svi mi rentamo, čitav dunjaluk je renta, jer naše nije ništa. Sve je Allahovo. Allah će naslijediti nebesa i zemlju. Prenosi se kako Isa a.s., sa svojim drugovima bio u jednom mjestu te su puno ogladnjeli. Zatražili su dozvolu da odu u jednu njivu kukuruza da utole glad. U tom je naišao vlasnik njive i počeo galamiti: “Izlazite iz moje njive!”

U tom dođe isa a.s., i reće: ” Pusti ih da se najedu.” Jok! ovaj još upornije reče: ” Ovo je moje njiva. ” Isa a.s., zamoli Allaha dž.š., da proživi sve one koji su bili vlasnici (hisedari), te njive. Toliko ih je bilo da je nastala opšta pometnja i hampa. Svi su govorili:” Što ćeš ti ovde u mojoj njivi?” ” Ovo je moja babovina i djedovina.” Svak je svakog izgonio. Psolije tog prizora svi su ponovo pomrli i nestali. Ostao je samo taj vlasnik. Isa a.s. je samo htio da mu kaže koliko je bilo i nestalo onioh vlasnika koji su svojatali i govorili: ” Ovo je moje! ” A sve je Allahovo. Mi smo samo privremeni vlasnici.

E, Pa šta nam je cilj života na dunjaluku?

Evo odgovora: ” On je Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolja djela činiti. On je Silni i Onaj koji prašta.” (Mulk. 2). Život nastaje tek posljije smrti.

Ovdje smo na ispitu. ovo je pijaca. Šta ko ovdje posije tamo će požnjeti. Ko na dunjaluku naplati nema šta tražiti na Ahiretu. Kada je objavljen ajet:” Ako Allahu uzajmite On će vam to umnogostručiti i oprostit će vam. Allah je blagodaran i blag.” (Tegabun, 17)

Jedan ashab je pitao zar se može Bogu uzajmiti. Kada se uvjerio u to odmah je dao ruku Poslaniku i uvakufio baštu od 600 stabla palmi. Nije išao kući da pita ženu, jer je imao pravu vjernicu koju je zatekao baš u toj bašći palmi, koju je Allahu u Zajam dao. Nije joj se pravdao nego rekao: ” Ženo, izlazi iz bašče, nije više naša. ” A ona upita: “Čija je?” “Allahu u zajam data.” Žena je odmah ustala bez pogovora, čak je i djete tu bilo sa hurmom u ustima. Izvadila je hurmu iz djetetovih usta govoreći: “Nije ovo više naše.” SubhanAllah!

Neka se papučari ne zalijetaju na ovakve zajmove, ako nemaju ovaku ženu. Mogli bi naograjsati. Ashabi su žurili i jagmili se ko će više hajrova učiniti, jer znali su kratkoču života na ovom svijetu. Jednog gnostika (evliju) zatekli su kako izgovara riječi; Allah, allah, allah, pa ga upitali žašto ne uči; la ilahe ila Allah, a on je rekao:

“Bojim se da ne umrem kada kažem; La ilahe, ako ne uspijem reći ila Allah. ” To bi značilo da kaže: ” Nema Boga a da ne uspije doreči – osim Allaha.” Čudnih li Allahovi robova. A kako mi tek sebi produžavamo život. Kada barabi kažeš što grješiš, on ti kaže: ” Hajde, bolan ne živi se hiljadu godina. ” Ko biva, požuri sa griješenjem, jer kratko živiš. Pogrješi što više. Euzubillah!

Život na ovom svijetu nije pravi život, jer život tek nastaje poslije smrti i to vječno. Nuh, a.s., je živio 950 godina i kada su ga upitali kako mu je to prošlo, rekao je: ” Kao da sam na jedna vrata ušao, a na druga izašao.”

O ovoj kratkoći života na dunjaluku govori Allah u Kur'anu:” I onoga dana kada ih proživimo bit će kao da su ostali na dunjaluku samo jedan čas (tren) od dana i prepoznat će se međusobno…” (junus, 45)

Pa, zar ima računa izgubiti vječnost zbog jednog trena života. Oni što su uživali i grješili kada uđu u vatru bit če upitani: “Jeste li ikada uživali?” Odgovorit će da nisu, jer će biti okupirani patnjom u vatri. Isto tako i dženetlije kada uđu u Džennet zaboravit će da su ikada patili na dunjaluku. Ovo ne znači da trebamo patiti na dunjaluku, već da ne grješimo i Allaha ne zaboravimo.

Onaj ko na ovom svijetu ne bude dozivao Allaha, dozivat će ga u Džennetu, jer Allah hoće da se doziva. On nas je stvorio iz ljubavi i hoće da ga dozivamo, slavimo, veličamo i Njemu zahvaljujemo. Mi smo obični smrtnici, ali i mi kada nekome pomognemo, hoćemo da nam se to prizna i da bude cijelog nam života zahvalan. Pa što nebi i mi bili Allahu zahvalni kada nam je sve potčinio i dao da se time koristimo?!

Čovjek nije nijednu kap vode stvorio. On samo prerađuje ono što Bog stvara i daje. Većina voli ovaj dunjaluk, iako je Ahiret bolji i vječan. Kada bi ljudi vidjeli Ahiret i ljepote Dženneta sve bi pomrlo. Niko više ne bi želio živjeti da dunjaluku, ali…

Zato imamo razm i Kur'an koji nas uči šta je bolje. Kada bi se sedžda odmaj plaćala u kešu niko uspravan ne bi hodao. Sve bi ležalo, ali platit će Allah na Ahiretu.

Ovaj dunja treba voljeti, jer na njemu robujemo Allahu Uzvišenom i na njemu zaradžujemo Džennet.

Knjiga: Snagom vjere do uspjeha // Autor: hfz. Husejn Čajlakovič

Tri životnja pitanja – prvo pitanje

trenner
7. Februar 2010. |
Pouka  
| Oznake: , , , ,

Odakle smo došli na ovaj svijet?
Gdje su oni sada koji se još nisu rodili?

Odgovor:

Sve duše se zajedno stvorene, 50 000 godina, prije stvaranja nebesa i zemlje. Nalaze se u svijetu Ezela, carstvu duša kod Allaha, dž.š., Tada ih (nas) je Allah upitao:

“Zar ja nisam vaš Gospodar? ” Sve su duše priznale: ” Da, mi svjedočimo.” Ugovor sa Allahom je potpisan. Nema varanja nit pravdanja: ” Da ne biste na Sudnjem danu rekli, mi o ovome nismo ništa znali.” (el-A’ raf, 172)

Evo saznali smo. Allahu je sve pokorno, milom i silom. A kako da ne bude kada je: ” Allah Stvoritelj svega i On upravlja svim.” (Ez-Zummer, 62)

Znači, svako se rađa i dolazi na ovaj svijet kao musliman, što potvrđuje i Muhammed, a.s. Otkud onda nevjernisi? Da li, ustvari, ima nevjernika? Šta znači kafir?

Kafir nije nevjernik, već onaj što pokriva istinu. Istina u svakom postoji, jer se tako rađa. Ako oblak prekrije sunce, to ne znači da nema sunca. Sunce vjere ima u svim stvorenjima, samo su prikrivena oblakom laži i obmane. Zašto se kafiri bore protiv Boga?

Baš zato što sami sebe lažu i što tu istinu o Bogu nose u sebi. Kažu da je jedan Allahov rob, navodno, ateista, došao jednom učenjaku da ga upita kako da se bori protiv Boga.

Ovaj smireni učenjak ga upita: “Pa, dobro, Ima li Boga? Ateista reče: “Nema”. Učenjak mu odgovori: ” Pa, kako ćeš se boriti protiv nečega što nepostoji?

Ti, ustvari, vjeruješ samo lažeš samog sebe i skrivaš istinu.”

Zato se mnogi bore, čak i imetke ulažu da odvrate od Allahovog puta, jer ih goni šejtanska inercija prljave duše. Jedan je Bog i može biti samo jedna vjera. To što ima puno religija i ideologija je znak uprljanog i izvitoperenog imana. Religije su proizvod ljudske mašte, meditacije i filozofije. Ljudske duše su poput ogledala, ako je ogledalo zatamljeno tako se i vidi. Nije krivo ogledalo što smo mi ružni. Očistimo dušu da ispravno čisto vidimo. Svaka duša teži svom izvoru (Allahu) i ako je uprljana ona će onda bit neodređena i zatamnjena. Svako dijete kada dođe na ovaj svijet je kao voda na izvoru. Voda nekud mora teći, samo je važno kuda. Kada se bude umiralo tada će se vidjeti prava istina, ali tada će biti kasno. Nema povratka.

Mnogi od nas nisu svjesni šta nosimo iz Ezela, ali važno je da znamo da smo muslimani, od Kalu bela.

Nema laganja. Svako ima svoju vjeru. I kafiri imaju svoju vjeru. Zar Allah dž.š., ne kaže u suri Kafirun: Lekum dinukum velije din – Vama vaša vjera, a meni moja vjera.”

Nema na dunjaluku insana koji ni u što ne vjeruju. Riječ akl znači razum, a izvedena je od akele što znači razumjeti, zakačiti, svezati. Naš razum treba, upravo, svezati za Objavu. Da ne bi lutali i izmišljali vjeru, svežimo svoj razum za Kur'an, to je istina.

Knjiga:  Snagom vjere do uspjeha // Autor: hfz. Husejn Čajlakovič

Babo možeš li mi dati 10 dolara?

trenner
20. Decembar 2009. |
Pouka  
| Oznake: , , , ,

Jedan čovjek se vratio kasno kući sa posla, umoran i iznenađen da ga njegov 5-godišnji sin čeka na vratima.

“Babo mogu li te nešto upitati? ”

“Možeš sine, kaži šta želiš? “, odgovori čovjek.

“Babo, koliko ti para zaradiš za jedan sat vremena? ”

“Ma sine odkud da me to pitaš, to tebe netreba da interesuje “, odgovori babo ljutito

“Samo hoću da znam, molim te reci mi koliko zaradiš? ”

“Ako već moraš da znaš, 20 dolara za sat.”

“Oh” odgovori dječak, pognuvši glavu. “Babo, možeš li mi posuditi 10 dolara? “, gledajući u oca.

Čovjek se naljuti.

“Ako je to jedini razlog zašto hoćeš da znaš koliko zaradim, da bi od mene uzeo pare da kupiš neku igračku ili neku drugu besposlicu, onda odmah idi u svoju sobu i spavaj. Razmisli zašto si tako sebičan. Ja radim svaki dan teške poslove i nemam vremena za takve dječije stvari.”

Mali dječak mirno ode u svoju sobu i zatvori vrata. Čovjek sjede i poče razmišljati o pitanju djeteta. Kako se može usuditi pitati takvo pitanje samo da dobije malo para. Poslije nekoliko vremena razmišljanja čovjek pomisli da je bio previše grub prema svom malim sinu. Možda je stvarno nešto važno bilo pa je htjeo da kupi sebi za 10 dolara, a nije ni tako često tražio para.

Čovjek ode do sobe svoga sina otvori vrata i upita: “Spavaš li sine? ”

“Ne spavam babo”, odgovori dječak.

“Ja sam razmislio, možda sam bio previše grub prema tebi malo prije “, reče čovjek.

“Bio mi je težak dan te sam malo previše bio ljut na tebe. Evo ti 10 dolara za koje si pitao”

Dječak radosno ustade i zahvali se babi za pare. Okrenu se i izvadi ispod jastuka još nekoliko novčanica. Kad čovjek ugleda da dječak več ima para ponovo se naljuti. Dječak je mirno brojao svoje pare.

“Zašto si tražio para kad več imaš?”, upita ga čovjek galameći na njega.

“Zato što nisam imao dovoljno, ali sada imam”, odgovori dječak.

“Nisi imo dovoljno za šta?”, upita babo ljuto.

“za jedan sat tvoga vremena, babo…”

Ova ljepa prica je kopirana sa jednog džematskog foruma iz amerike

Dar neizmjerne ljubavi

trenner
13. Decembar 2009. |
Pouka  

Priča se da je jednom jedna djevojčica željela iznenaditi oca, uručivši mu dar. No, prije nego li je otac dar vidio, primjetio je kako su u kuči potrošene velike količine papira. Shvatio je da to ima veze s njegovom kćerkicom. Silno se naljutio i samo što se djevojčica pomolila s osmijehom u sobu, otac skoči i udari joj jak šamar, uzvikujući:

“Što si to uradila? Koliko sam ti puta rekao da neke stvari nisu za igru?!”

“Ali, oče…” borila se sa suzama i bolom u srcu, ” papir sam potrošila sa zamotam u njega dar koji sam ti pripremila, kako bi te utješio nakon briga na poslu.”

Bio je poražen. No, ponos i ljutnja, bijes, nisu mu dali da joj se izvini. Te noći djevojčica mu je zaspala uplakana. Pekla ga je savjest. Te noći otac nije mogao spavati. Razmišljao je o zlu kojemu je dozvolio da nadjača izraženu ljubav. Dočekao je jutro na stolici, očekujući kćerku da je zagrli. Vrata su se otvorila. Ušla je kćerkica s masnicom na obrazu, ali ponovo sa smiješkom. Čistota njene ljubavi nije ustupila mjesto ljutnji.

“Babo, evo ti poklon.”

Dok ga je otvarao savladavao ga je stid. Sve više i više. Prije nego li je odvezao i posljednu mašnu s paketa stid se polahko ponovo pretvorio u ljutnju. Otac, za razliku od malog djeteta, dugo vremena nije dao ljubavi i nježinim osjećanjima da savladaju ponos i ljutnju.

Kada je otvorio paketić imao je šta vidjeti – kutijica je bila prazna. Zaboravio je na sjetu koja ga je sinoć morila i ponovo poče drugovati s bijesom.

“Pa nauči već nešto, majka mu stara! Ne može se nekome darovati prazna kutija, nisi toliko mala!”

Ponovo sva uplakana, ovaj put skoro potpuno slomljena, djevojčica kroz suze i jecaj prozbori:

“Ali babo, nije prazna. U nju sam puhnula hiljadu poljubaca…”

Rekao je Muhammed, alejhisselam:

Uzvišeni Allah kaže:

“Moju ljubav stekli su oni koji se u Moje ime vole, Koji se u Moje ime sastaju i sjede, oni koji obilno nagrađuju u Moje ime, i oni koji se među se u Moje ime posjećuju.”

(prenosi Muaz ibn Džebel, a bilježe Ahmed, Taberani, Hakim i Bejheki)

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Poklon

trenner
1. Novembar 2009. |
Pouka  
| Oznake: , , , ,

Jedne noći uoči petka Salij Merri htio je da ode u džamiju na sabah. Prolazio je pored mezarja i pomsilio: “Mogao bih posjediti do zore.” Potom je ušao u mezarje i klanjao dva rekata. Naslonio se na jedan kabur i zaspo. U snu je vidio da su oni u kaburima izašli iz svojih staništa i posjedali u krugove, pričajući. Ugledao je nekog mladića, prljave odjeće, koji je sjeo postrance, tužan i potišten. Nemalo poslije toga su došli sluge, prekriveni mahramama, noseći raznovrsne poslužavnike.

Kojem god bi od prisutnih bio ponuđen poslužavnik, on je uzimao tanjir i dolazio u svoj kabur. Posljednji je ostao mladić. Njemu nije bilo ništa ponuđeno. Ustao je tužan i krenuo svom kaburu. Salih Merri dalje pripovjeda: “Pitao sam ga: Allahov robe, zbog čega te vidim tužnog i što znači sve ovo što sam vidio?”

On me upita: “Salih Merri, jesi li vidio poslužavnike?” Rekao sam da jesam i pitao ga što je na njima, a on mi odgovori:  “To su darovi koje živi šalju svojim umrlim. Kada god živi podjele sadaku za umrle, ili upute dovu za njih, to im se dostavi uoči petka.

Ja sam čovjek iz Sinda. Krenueo sam da obavim hadždž sa svojom majkom. Kada smo došli do Basre, ja sam umro. Moja majla se udača psolije moje smrti. Svom mužu nije rekla da je imala sina. Dunjaluk ju je zaokupio i ona me nikada ne spominje, niti me se prisjeća. Stoga sam tužan, jer nemam nikoga ko bi me se sjetio.” Pitao sam da dalje: “A gdje živi tvoja majka? “

On mi je opisao mjesto. Kada je svanulo i kada sam klanjao sabah, otišao sam se raspitati za mjesto stanovanja te žene. Kazali su mi gdje je i otišao sam kod nje. Zatražio sam dozvolu da me primi. Rekao sam joj da sam Selih Merri.

Dozvolila mi je da uđem. Rekao sam joj da ne bih volio da iko čuje ono što ima da joj kažem. Primaknuo sam joj se na toliko da nas je dijelila samo koprena i rekao joj: “Allah ti se smilovao, da li ti imaš sina?” Ona reče: “Nemam.” Pitao sam dalje: “A da li si ga ikad imala?” Ona duboko uzdahnu i reče: “ Imala sam sina, mladića koji je umro.” Ja sam joj tada ispričao što mi se desilo.

Zaplakala je toliko da su joj suze natopile obraze. a onda je rekla: ” Salih, to je moj sin koji mi je draži od moje nutrine. Moj trbuh mu je bio stanište, moja prsa su mu bila hranište, a moje krilo sklonište.” Onda mi je dala hiljadu dirhema i rekla: “ Podijeli ovo kao sadaku za moje milo čedo i radost mojih očiju a više nikada neću zanemariti upućivanje dove i dijeljenje sadake za njega, do kraja svog života.”

Otišao sam od nje i podjelio tih hiljadu dirhema. Drugu večer uoći petka sam otišao do mezarja, klanjao dva rekata i primaknuo se mezaru. Oborio sam glavu i zaspo. Opet sam usnio ljude koji su izašsli iz svojih kabura i vadio mladića u bjeloj odjeći, radosnog i nasmijanog. On je došao do mene i rekao mi: “Salih Merri, Allah te nagradio svakim dobrom zbog onog što si učinio za mene. dobio sam poklon.” Pitao sam ga: “Zar vi znate kada je petak? ” On mi reče: “Znamo. I ptice u zraku znaju kada je petak i govore: “neka je pozdravljen odabrani dan.”

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Čovjek kojem je zmija ušla usta

trenner
4. Oktobar 2009. |
Pouka  

Sa suparnikom se treba borirti hrabro – Ako ne crkne kao pas – Ostat ću bez voljene, AVNI

Jedan pametan čovjek uzjaha konja i krenu na put. Ugleda pored puta čovjeka kako spava i kojem zmija samo što nije ušla u usta. Potjera konja brže da bi prepao zmiju i spasio čovjeka, ali ne stiže.

Nekoliko puta tog čovjeka udari bičem, te čovjek skoči od siline udarca i skloni se pod drvo. Pod tim drvetom bilo je dosta truhlih jabuka. Konjanik mu naredi da jede te jabuke.

- Gospdine, šta sam vam učinio? Ako me imate namjeru ubiti, izvadite sablju i učinite to. Kako nesretan sat kada sam nabasao na vas. Kako su sretni oni koji nikada nisu vidjeli vaše lice! Čak  ni nevjernici ne čine nešto ovako bez razloga.

Čovjek je nastavio preklinjati konjanika i želiti mu zlo. “Gospodaru moj, Ti ga kazni Svojom kasnom”, govorio je.

- Trči! – naredi mu konjanik.

Konjanik je dugo vremena tjerao čovjeka da trči. Kada mu se na kraju smučilo, poče povraćati, te uz to izađe i zmija. Kada ugleda zmiju, baci se konjaniku pred noge i poče ga blagosiljati:

- Ti si melek. Kako  je sretan sat kada sam te ugledao. Ti si mene tražio kao majka, a ja sam bježao kao magarac. Da sam znao situaciju, ne bih ti govorio ružne riječi. Ti si šutio i bio veoma ljut. Udarao si me i nisi ništa govorio. Oprosti mi!

- Da si znao situaciju ili da sam ti ispričao o tome, ti bi se na smrt prepao. Da si znao da je zmija u tebi, ne bi jeo jabuke, ne bi trčao niti povraćao. Dok sam te ružio, u sebi sam učio dovu: “Allahu, olakšaj mi posao!

Kaže se da je bolje neprijateljstvo pametnog čovjeka od prijateljstva glupe osobe. Poslanici su nastojali ukazati narodu na zmiju u njima. Što se tiče ljudi, oni u tim situacijama govore ružno i ne razumiju.

Knjiga: Priče iz Mesnevije // Autor: Mahmut Yilmaz

Znanje za tri dana

trenner
12. Septembar 2009. |
Pouka  
| Oznake: , , , ,

Bio je jedan čovjek i imao sina. Sin mu poraste za školu, ali u školu neće nikako da krene.

“Neću, neću, pa neću!”, plakao je. Bit će-neće, na kraju otac popusti. Poraste dijete  u mladića i stasa za ženidbe. Jednog dana reče ocu: “Daj mi novca, sada hoću u školu!”. “E, sine moj, sada je kasno. Ti treba da se sada brineš za život, a ne za školu”. “Hoću, hoću, hoću”, navaljivao je sin, “hoću, i naći ću čovjek koji će me naučiti svemu za tri dana.”

“Ne može i ne postoji takav čovjek”, odgovarao ga je otac, “ljudi uče i sedamdeset godina, pa nauci ne mogu da stanu na kraj”. “Mogu, naći cu ga! daj mi novac!”. Otac, na kraju, pristade i dade mu novac.

Sin krenu na put. Išao je, išao i došao do jednog grada. Ne uđe u grad već sjede ispod puta, izvadi iz torbe hljeb i poče da jede. Putem naiđe jedan starac i upita ga: “Mladiću, kuda si krenuo?” “Idem u svijet da tražim čovjeka koji će me naučiti znanju za tri dana.” E, ja sam taj ćovjek! Odvest ću te na jendo mjesto, na kojem ćeš sve naučiti za tri dana.”

Krenuše putem pored grada. Mladić se bio umorio od drugog putovanja i stalno je zastajkivao. Pred večer dođoše do jedne velike poljane. Na njoj nigdje ničeg nema, ni drveta, ni kamena, samo jedna džamija. Krenu onaj čovjek prema džamiji i mladić za njim. Otvori on džamiju, uvede mladića i reče mu: “Sjedi ovdje i čekaj dok ja ne dođem.” Potom ode i zatvori vrata za sobom. Osta mladić sam džamiji. Gledao je bijele i prazne zidove. Na nekoliko ćoškova visila je paučina. Iznad prozora bili su ispisani harfovi. Brzo pade noć. Leže ispod prozora i zaspa. Ujutro ga probudi sunce.

Ustade i priđe do prozora. Protrlja oči i pogleda napolje. Tada vidje da kasapi nose meso na leđima i vješaju ga ispod prozora. Polovina mesa se začas ucrva. Zatim naiđe neki narod i poče da kupuje meso. Jedni kupuje ucrvano, a drugi zdravo. Brzo se rasproda to meso i ponovo osta sve pusto ko što je i prije bilo.

Prođe prvi dan i ništa se više ne pojavi i ne dogodi na pustoj poljani. Mladić je šetao od zida do zida, jeo suhi hljeb i zanoćio drugu noč.

I drugo jutro ponovo proviri kroz prozor. Ugleda jednog starca, da starije stvorenje ne može biti, brada mu pala do pojasa, ide i nosi nekakvo ogromno breme na hrbatu. Toliko je veliko da ga niko nebi mogao ni pomjeriti a kamo li nositi. Starac ide poljanom, pogurio se ali, i to mu malo, već se svaki čas savija. kupi slamčice i baca ih povrh sebe. Mladić gleda i čudi se: “Hvala Bogu! Kako ovaj starac nosi ovoliki teret i još mu je to malo pa baca i novi!” Okretao j e polahko glavu i pratio starca koji zamače sa vidika. Poljana ponovo osta pusta bez igdje ičega. Dođe i treče jutro, kada se mladić probudi i odmah pogleda kroz prozor. Odjednom, usred polja, pojavi se jedna djevojka. Ljepše na svijetu nije bilo. Kraj nje se pojavi i jedan mladić.

Djevojka poče da bježi poljem, a mladić je tjera. Niti ona može da pobjegne, niti on može da je stigne. Trče poljem i tako zamakoše. Ni tog dana se više ništa nije dogodilo.

Pade noć i mladić zanoći. I četvrto jutro pogleda kroz prozor. Pojavi se onaj čovjek što ga je doveo do džamije, dođe i otključa vrata.

- Jesi li se omrazio?

- Vala, dosta je.

- Jesi li nešto vidio?

- Kako da ne! Prvo jutro sam vidio kasape koji su donijeli neko meso ispred prozora i narod koji ga je odmah kupio. Vidio sam da se ono meso pretvaralo u dva dijela, jedan u crvavo a jedan dio u zdravo meso.

- Sinko, nije to bilo crvavo meso. Sve je bilo ispravno. Ali, oni koji su na nepošten način zaradili novac, njima se svježe meso pretvaralo u crvavo. Oni su svoj novac zaradili na haramu i prevari - reče starac, poćuta malo pa upita:

- A šta si vidio drugo jutro?

- Vidio sam jednog starca kako nosi ogroman teret. I to mu je bilo malo, pa je po poljani skupljao slamčice i bacao ih na sebe.

- Sinko nije ono nikakav teret ovoga svijeta – drvo i kamen – već grijesi koje je zaradio za života. On je ubijao ljude, lagao, pljačkao, svašta radio i sve je to njegovo breme. a nije se popravio i pokajao ni u starosti već je i dalje nepošteno živio. Ali, pošto je bio iznemogao, nije bio u stanju da učini neki veći grijeh, već mali, pa sakuplja slamčice i baca ih na sebe – objasni starac. - A šta si vidio trečeg jutra?

- Trečeg jutra sam vidio nešto čudno. Pojavi se jedna djevojka, a zatim i jedan mladić. Djevojka poče da bježi, a mladić za njom. Niti ona može da pobjegne. niti on da je stigne.

- E, i to si vidio. Ono nije bila djevojka, već slika ovog svijeta. A mladić – to smo mi, naše oči. Mi se borimo da uhvatimo ovaj svijet. Stalno jurimo, a on nam izmiče. I tako nam dođe smrt. Oči su uvijek gladne. One bi htjele sve da uhvate. One tjeraju našu dušu da čezne. A sad sinko, – završi čovjek – idi kući. To je čitava nauka života. I nemoj da se ogriješiš, da učiniš zlo, da tražiš ono što ne možeš da uhvatiš.

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Kako posiješ tako ćeš i požnjeti

trenner
6. Septembar 2009. |
Pouka  
| Oznake: , , , ,

Neki čovjek i njegov sin su hodali šumom. Odjednom, dječak zape i, osjećajući bol, kriknu: “Aaah!” Odmah potom, čuo je glas koji je dolazio s planine: “Aaah!”

Znatiželja ga obuze, pa uzviknu: “Ko si ti?” Ali, odgovor koji dobi, bio je: “Ko si ti?” Ova ga naljuti, pa se ponovo prodera: “Kukavico!” Odmah je čuo isto: “Kukavico!” Dječak pogleda oca i upita ga: “Babo, što se ovo dešava?” “Sine”, reče otac, “obrati pažnju.” Tada otac  viknu: “Divim ti se!” U daljini se ču: “Divim ti se!” Otac ponovo uzviknu: “Predivan si!” U daljini odjeknu: “Predivan si!”

Dječak je stajao iznenađen, ali još uvijek ne shvatajući što se dešava. Otac mu objasni: “Ljudi ovo zovu ‘eho’. Ali je, ustvari ‘život’.

Život ti uvijek vraća ono što ti daješ. Život je odgledalo tvojih djela. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi! Želis li više dobra, podari više dobra! Želiš li razumijevanje i poštivanje drugih, tada razumijevaj i sam poštivaj druge.

Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te poštuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i poštuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki dio života.

Život ti uvijek vraća ono što daješ. Tok tvoga života nije slučajnost; on je odgledalo tvojih djela.”

Dobro koje te zadesi – od Allaha je! Zlo koje te zadesi – od tebe je! A tebe smo kao poslanika ljudima poslali. Dosta je Allah kao svijedok!

(Kur'an, sura Žene, 79)

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Datule

trenner
6. Septembar 2009. |
Pouka  

Neko je obavijestio hazreti Hasana Basrija da ga je jedna osoba ogovorila. Kada je to čuo, on je odmah toj osobi posla paket najsvježijih hurmi. Na njemu je napisao sljedeću poruku:

“Saznao sam da si mi ustupio nagradu koje je trebalo da dobiješ za dobra djela koja si učinio do sada u životu. Kada osoba ogovarava drugu osobu, sva njena dobra djela pišu se toj osobi koju ogovara. Kao znak zahvale šaljem ti ovaj malehni znak pažnje. Molim te, nemoj mi zamjeriti što nisam u stanju u potpunosti ti uzvratiti na dar.”

Muhammed, alejhisselam, rekao je: Znate li šta je to gibet (ogovranje)?

Ashabi odgovoriše: “Uzvišeni Allah i Poslanik, alejhisselam, najbolje znaju!”

Muhammed, alejhisselam, reče: Da spomoneš svoga brata kako njemu nije drago! Ashabi rekoše: “A ako je ono što govorimo tačno?”

Muhammed, alejhisselam, odgovori: Ako on ima ono što govoriš, ogovaraš ga, a ako nema, onda ga potvaraš!

(hadis, bilježi Muslim, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Vrana

trenner
22. August 2009. |
Pouka  
| Oznake: , , , ,

Jedan stari čovjek je sjedio u dvorištu svoje kuće zajedno sa sinom, koji je tek završio visoke škole. Iznenada, vrana sletje na zid. Otac upita sina: “Sta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.”. Nakon izvjesnog vremena, otac upita ponovo: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrna.” Prođe nekoliko minuta, a otac upita i treči put: “Šta je ono?” Sin odgovori: “Oče, upravo sam ti rekao da je to vrana.” Ne prođe dugo, a otac opet upita “Šta je ono?”. Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost: “Oče, to je vrana, vrana!”. Ponovo otac upita: “Sta je ono?”. Ovaj put sin odgovori grubim tonom: “Oče, stalno pitaš jedno te isto, iako ti stalno odgovaram da je to vrana. Zar nisi u stanju razumjeti?”

Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati, noseći svoj stari dnevnik. Otvarajuči stranicu, reče sinu da pročita ono što je na toj stranici zapisano.

Sin pročita: “Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu, kada doletje vrana. Sinčić me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta sam mu odgovarao, nimalo iznerviran, da je to vrana. Ono što sam osječao, bila je ljubav prema mome nevinom sinčiću.”

Tada je otac objasnio sinu razliku između očeva i sinovljeva stava: “Kada si bio malehan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim ptanjima, već sam ti uporno odgovarao. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje, ponavljajući ga samo pet puta, ti si se iznervirao, naljutio i bio nestrprljiv sa mnom.”

Gospodar tvoj da samo Njemu robujete naređuje

I da roditeljima dobročinstvo činite!

Ako li ijedno od njih kod tebe starost doživi,

ili pak oboje njih, ti im ni ‘uh’ ne reci i na njih ne podvikni,

i plemenitom riječju im zbori!

I krilo poniznosti iz samilosti im rasprostri i reci:

‘Gospodaru moj, Ti im se smiluj

baš kao što su oni i mene njegovali kad sam bio mali!’

(Kur'an, sura Noćno putovanje, 23-24.)

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Dunjaluk

trenner
22. August 2009. |
Pouka  
| Oznake: , , , ,

Poznati halifa iz dinastije Emevija Abdul-Aziz ibn Mervan na samrti je naredio da mu donesu ćefine u koje će biti zamotan nakon smrti. Kada su mu donjeli ćefine i stavili ih pored njega, rekao je:

“Subhanallah, je li moguče da od dunjaluka i silnog bogatstva koje sam posjedovao neću ponijeti ništa osim ova tri čaršafa u koja će zamotati moje tjelo?”

A onda je tužno uzdahnuo i dodao: “Dunjaluče, uistinu si ti bjedan i ništavan! Tvoje mnoštvo se na kraju pretvori u pravu malenkost, a tvoja dužina postane simbol kratkoče i nestanka. Zaista su ljudi obmanuti tobom.”

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Derviši

trenner
16. August 2009. |
Pouka  

Dvojica derviša krenuli na neki put. Poslije određenog vremena dođoše na obalu rijeke. Tu je stajala djevojka zanosne ljepote, koja se nije usuđivala sama pregaziti rijeku.

Jedan od derviša je zgrabi i prenese preko rijeke, spusti je na drugoj obali i nastaviše svoj put. Poslije nekoliko sati drugi derviš, koji više nije mogao šutiti, reče onome što je djevojku prenio:

“Kako si samo mogao tuđu ženu, koju ti je haram dotaći, onako u svoje ruke uzeti i nositi?”

Ovaj mu odgovori: “Ja sam je prenio i ostavio, a ti je, vidim, još uvijek nosiš.”

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Mudri Učitelj

trenner
16. August 2009. |
Pouka  

Priča se da je neki perzijski vladar unajmio učitelja za svog sina, kako bi ga ovaj podučio znanju i ljepom ponošanju. Kada je vladarev sin sve dobro savladao i naučio, a u ljepom ponašanju postao pravi uzor, učitelj ga pozva sebi i istuče, bez ikakovog razloga. To dječak nikada nije mogao zaboravit.

Kada je odrastao i otac mu umro, on postade vladar. Tada se sjeti svoga učitelja, pozva ga preda se, pa ga upita: “Zašto si me tog i tog dana onako žestoko istukao, bez ikakvog razloga i povoda?”

Učitelj mu odgovori: “Znaj, vladaru, da sam, kada sam vidio da si onako bistar i da si sve shvatio što sam te podučio, znao da češ jednoga dana nasljediti svoga oca. Istukao sam te da bih ti pokazao šta znači bol koju neko nekom nanese nepravedno i bez ikakovog razloga. To ti je nauka da se ti kao vladar, trudiš da ni nad kim ne provodiš nasilje, jer onaj kome je nasilje učinjeno to lahko ne zaboravlja!”

Vladar se zahvali svome učitelj na svemu i bogato ga nagradi, a odustade od osvete koju je bio naumio izvršiti.

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Stotinu Kilometra do Džehennema

trenner
8. August 2009. |
Pouka  

Allah je odredio da se zadesim u jednoj džamiji na jacija-namazu u kojoj je najavljeno predavanje. Poslije namaza, ustade jedan šejh i ispripča priču, koju je njemu ispričao mladić kome se sve to desilo:

“Tako mi Allaha, osim Kojeg drugog božanstva nema, izašo sam iz Rijada, a ni na kraju pameti mi nije bilo da budem u pokornosti Allahu Jedinom, Hvaljenom i Uzvišom. Bio sam s nekoliko mladića, mojih prijatelja. Zauputili smo se autocestom od rijada prema Damamu. Prolazili smo pored putokaza, na kojem su moji prijatelji procitali `Damam 300 km`. Rekao sam im da sam ja vidio da piše `Džehennem 300 km`. Kad su to čuli, počeli su se smijati, misleći da je to bila moja dosjetka ili šala. Tada sam rekao: Tako mi Allaha Velikog, nisam vidio da piše ništa drugo osim `Džehennem 300 km`. Tada su me ostavili na miru, govoreći da sam lažov.

Narodni period protekao je u smijehu i zabavi, dok sam ja bojažljivo razmišljao o natpisu koji sam pročitao. Moji prijatelji rekoše da se približavamo drugoj tabli, na kojoj piše `Damam 200 km`. Kada sam i nju vidio pročitao sam `Džehennem 200 km` Kada sam im to rekao počeše da mi se smiju kao i prvi put. Rekoše mi da sam poludio. Tada rekoh: Tako mi Allaha osim Kojeg drugog božanstva nema, ja sam vidio da piše `Džehennem 200 km`. Ponovo se nasmijaše i rekoše: `Ti nas samo uznemiravaš`, te ja ušutih osjećajući se poniženo. sjedio sam i razmišljao, a njima je vrijeme prolazilo u smijehu i zabavi. Malo poslije rekoše: `Nije ostalo puno, Damam 100 km`.

Na to sam ja rekao: Tako mi Velikog Allaha, ja sam vidio da piše `Džehennem 100km`. Oni kazaše: `Dosta te je više, ti buncaš! Uznemiravas nas od početka putovanja`. Ja sam poviknuo : Stanite, želim da izađem i da se vratim u Rijad. `Poludio si`, rekoše. Stanite, ja se vraćam u Riad, tako mi Allaha, neću nastaviti put sa vama, ponovio sam, te oni stadoše, a ja izađoh iz automobila i pređoh na stranu puta koji vodi Rijadu. Zaustavljo sam automobile, ne bi li me ko povezao, ali mi neko vrjeme nije polazilo za rukom. No, u jednom trenutku, zaustavi se kamion i ja uđoh u njega. Vozač kamiona je samo šutio. Djelovao je tužno i nije izgovorio niti riječi. Nakon nekoliko minuta, rekoh mu: Allah ti pomogao, hajde da pričamo! Možda imaš nekih problema. Vozač reče: `Ne, tako mi Allaha, nego sam prošao malo prije pored jedne saobraćajne nesreće i, tako mi allaha, nisam vidio grozniji prizor u svome životu`. Upitah ga da li se radi o nekoj porodici, o majci i djeci, pa je toliko grozno. On mi odgovori: `Ne, to je grupa mladića u automobilu tom i tom`. Bio je to automobil mojih prijatelja. To me je jako pogodilo.

Upitao sam: Tako ti Allaha, je li to istina? `Allaha mi, rekao sam ono što sam vidio`, odgovori. Shvatio sam da je Allah uzeo duše mojih prijatelja nakon što sam ja izašao iz automobila. Hvala Allahu Koji je mene izbavio. Ne znam da li su oni otišli prema Džehennemu, kao što sam pročitao na putokazima, i to im ne želim, ali znam kako su bili nepokorni. Allahu moj, Tebi pripada svaka hvala. A tako mi Allaha, osim kojeg drugog božanstva nema, izašao sam iz Rijada, a ni na kraj pameti mi nije bilo da moram biti pokoran Allahu.”

Šejh je dodao na kraju: “Ovaj mladić sada je dobar čovjek, poznat pa valjanosti. Nakon ovog događaja, pokajao se Allahu.”

Pitam te, hoćeš li čekati da tvojih 4 ili 5 prijatelja odu u Džehennem, pa da tek onda shvatiš? Šta znaš, možda nećeš biti ti taj koji će se pokajati zbog smrti svog prijatelja, naprotiv, možda ćeš ti biti uzrok pokajanja svog prijatelja svojom smrću, jer si bio nepokoran i činio nered.

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Design i Code: Mantik