Jedne noći uoči petka Salij Merri htio je da ode u džamiju na sabah. Prolazio je pored mezarja i pomsilio: “Mogao bih posjediti do zore.” Potom je ušao u mezarje i klanjao dva rekata. Naslonio se na jedan kabur i zaspo. U snu je vidio da su oni u kaburima izašli iz svojih staništa i posjedali u krugove, pričajući. Ugledao je nekog mladića, prljave odjeće, koji je sjeo postrance, tužan i potišten. Nemalo poslije toga su došli sluge, prekriveni mahramama, noseći raznovrsne poslužavnike.
Kojem god bi od prisutnih bio ponuđen poslužavnik, on je uzimao tanjir i dolazio u svoj kabur. Posljednji je ostao mladić. Njemu nije bilo ništa ponuđeno. Ustao je tužan i krenuo svom kaburu. Salih Merri dalje pripovjeda: “Pitao sam ga: Allahov robe, zbog čega te vidim tužnog i što znači sve ovo što sam vidio?”
On me upita: “Salih Merri, jesi li vidio poslužavnike?” Rekao sam da jesam i pitao ga što je na njima, a on mi odgovori: “To su darovi koje živi šalju svojim umrlim. Kada god živi podjele sadaku za umrle, ili upute dovu za njih, to im se dostavi uoči petka.
Ja sam čovjek iz Sinda. Krenueo sam da obavim hadždž sa svojom majkom. Kada smo došli do Basre, ja sam umro. Moja majla se udača psolije moje smrti. Svom mužu nije rekla da je imala sina. Dunjaluk ju je zaokupio i ona me nikada ne spominje, niti me se prisjeća. Stoga sam tužan, jer nemam nikoga ko bi me se sjetio.” Pitao sam da dalje: “A gdje živi tvoja majka? “
On mi je opisao mjesto. Kada je svanulo i kada sam klanjao sabah, otišao sam se raspitati za mjesto stanovanja te žene. Kazali su mi gdje je i otišao sam kod nje. Zatražio sam dozvolu da me primi. Rekao sam joj da sam Selih Merri.
Dozvolila mi je da uđem. Rekao sam joj da ne bih volio da iko čuje ono što ima da joj kažem. Primaknuo sam joj se na toliko da nas je dijelila samo koprena i rekao joj: “Allah ti se smilovao, da li ti imaš sina?” Ona reče: “Nemam.” Pitao sam dalje: “A da li si ga ikad imala?” Ona duboko uzdahnu i reče: “ Imala sam sina, mladića koji je umro.” Ja sam joj tada ispričao što mi se desilo.
Zaplakala je toliko da su joj suze natopile obraze. a onda je rekla: ” Salih, to je moj sin koji mi je draži od moje nutrine. Moj trbuh mu je bio stanište, moja prsa su mu bila hranište, a moje krilo sklonište.” Onda mi je dala hiljadu dirhema i rekla: “ Podijeli ovo kao sadaku za moje milo čedo i radost mojih očiju a više nikada neću zanemariti upućivanje dove i dijeljenje sadake za njega, do kraja svog života.”
Otišao sam od nje i podjelio tih hiljadu dirhema. Drugu večer uoći petka sam otišao do mezarja, klanjao dva rekata i primaknuo se mezaru. Oborio sam glavu i zaspo. Opet sam usnio ljude koji su izašsli iz svojih kabura i vadio mladića u bjeloj odjeći, radosnog i nasmijanog. On je došao do mene i rekao mi: “Salih Merri, Allah te nagradio svakim dobrom zbog onog što si učinio za mene. dobio sam poklon.” Pitao sam ga: “Zar vi znate kada je petak? ” On mi reče: “Znamo. I ptice u zraku znaju kada je petak i govore: “neka je pozdravljen odabrani dan.”
Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)
