Bio je jedan čovjek i imao sina. Sin mu poraste za školu, ali u školu neće nikako da krene.
“Neću, neću, pa neću!”, plakao je. Bit će-neće, na kraju otac popusti. Poraste dijete u mladića i stasa za ženidbe. Jednog dana reče ocu: “Daj mi novca, sada hoću u školu!”. “E, sine moj, sada je kasno. Ti treba da se sada brineš za život, a ne za školu”. “Hoću, hoću, hoću”, navaljivao je sin, “hoću, i naći ću čovjek koji će me naučiti svemu za tri dana.”
“Ne može i ne postoji takav čovjek”, odgovarao ga je otac, “ljudi uče i sedamdeset godina, pa nauci ne mogu da stanu na kraj”. “Mogu, naći cu ga! daj mi novac!”. Otac, na kraju, pristade i dade mu novac.
Sin krenu na put. Išao je, išao i došao do jednog grada. Ne uđe u grad već sjede ispod puta, izvadi iz torbe hljeb i poče da jede. Putem naiđe jedan starac i upita ga: “Mladiću, kuda si krenuo?” “Idem u svijet da tražim čovjeka koji će me naučiti znanju za tri dana.” E, ja sam taj ćovjek! Odvest ću te na jendo mjesto, na kojem ćeš sve naučiti za tri dana.”
Krenuše putem pored grada. Mladić se bio umorio od drugog putovanja i stalno je zastajkivao. Pred večer dođoše do jedne velike poljane. Na njoj nigdje ničeg nema, ni drveta, ni kamena, samo jedna džamija. Krenu onaj čovjek prema džamiji i mladić za njim. Otvori on džamiju, uvede mladića i reče mu: “Sjedi ovdje i čekaj dok ja ne dođem.” Potom ode i zatvori vrata za sobom. Osta mladić sam džamiji. Gledao je bijele i prazne zidove. Na nekoliko ćoškova visila je paučina. Iznad prozora bili su ispisani harfovi. Brzo pade noć. Leže ispod prozora i zaspa. Ujutro ga probudi sunce.
Ustade i priđe do prozora. Protrlja oči i pogleda napolje. Tada vidje da kasapi nose meso na leđima i vješaju ga ispod prozora. Polovina mesa se začas ucrva. Zatim naiđe neki narod i poče da kupuje meso. Jedni kupuje ucrvano, a drugi zdravo. Brzo se rasproda to meso i ponovo osta sve pusto ko što je i prije bilo.
Prođe prvi dan i ništa se više ne pojavi i ne dogodi na pustoj poljani. Mladić je šetao od zida do zida, jeo suhi hljeb i zanoćio drugu noč.
I drugo jutro ponovo proviri kroz prozor. Ugleda jednog starca, da starije stvorenje ne može biti, brada mu pala do pojasa, ide i nosi nekakvo ogromno breme na hrbatu. Toliko je veliko da ga niko nebi mogao ni pomjeriti a kamo li nositi. Starac ide poljanom, pogurio se ali, i to mu malo, već se svaki čas savija. kupi slamčice i baca ih povrh sebe. Mladić gleda i čudi se: “Hvala Bogu! Kako ovaj starac nosi ovoliki teret i još mu je to malo pa baca i novi!” Okretao j e polahko glavu i pratio starca koji zamače sa vidika. Poljana ponovo osta pusta bez igdje ičega. Dođe i treče jutro, kada se mladić probudi i odmah pogleda kroz prozor. Odjednom, usred polja, pojavi se jedna djevojka. Ljepše na svijetu nije bilo. Kraj nje se pojavi i jedan mladić.
Djevojka poče da bježi poljem, a mladić je tjera. Niti ona može da pobjegne, niti on može da je stigne. Trče poljem i tako zamakoše. Ni tog dana se više ništa nije dogodilo.
Pade noć i mladić zanoći. I četvrto jutro pogleda kroz prozor. Pojavi se onaj čovjek što ga je doveo do džamije, dođe i otključa vrata.
– Jesi li se omrazio?
– Vala, dosta je.
– Jesi li nešto vidio?
– Kako da ne! Prvo jutro sam vidio kasape koji su donijeli neko meso ispred prozora i narod koji ga je odmah kupio. Vidio sam da se ono meso pretvaralo u dva dijela, jedan u crvavo a jedan dio u zdravo meso.
– Sinko, nije to bilo crvavo meso. Sve je bilo ispravno. Ali, oni koji su na nepošten način zaradili novac, njima se svježe meso pretvaralo u crvavo. Oni su svoj novac zaradili na haramu i prevari – reče starac, poćuta malo pa upita:
– A šta si vidio drugo jutro?
– Vidio sam jednog starca kako nosi ogroman teret. I to mu je bilo malo, pa je po poljani skupljao slamčice i bacao ih na sebe.
– Sinko nije ono nikakav teret ovoga svijeta – drvo i kamen – već grijesi koje je zaradio za života. On je ubijao ljude, lagao, pljačkao, svašta radio i sve je to njegovo breme. a nije se popravio i pokajao ni u starosti već je i dalje nepošteno živio. Ali, pošto je bio iznemogao, nije bio u stanju da učini neki veći grijeh, već mali, pa sakuplja slamčice i baca ih na sebe – objasni starac. – A šta si vidio trečeg jutra?
– Trečeg jutra sam vidio nešto čudno. Pojavi se jedna djevojka, a zatim i jedan mladić. Djevojka poče da bježi, a mladić za njom. Niti ona može da pobjegne. niti on da je stigne.
– E, i to si vidio. Ono nije bila djevojka, već slika ovog svijeta. A mladić – to smo mi, naše oči. Mi se borimo da uhvatimo ovaj svijet. Stalno jurimo, a on nam izmiče. I tako nam dođe smrt. Oči su uvijek gladne. One bi htjele sve da uhvate. One tjeraju našu dušu da čezne. A sad sinko, – završi čovjek – idi kući. To je čitava nauka života. I nemoj da se ogriješiš, da učiniš zlo, da tražiš ono što ne možeš da uhvatiš.
Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)
