Prenosi se da je u Musaovo, a.s., vrijeme Israilićane zadesila velika suša. Narod mu dođe i reče: “O ti, koji si s Allahom razgovarao, zamoli Ga da nas napoji kišom!” Musa, a.s., ustade i zajedno krenuše u pustinju. Bilo ih je preko sedamdeset hiljada. Musa, a.s., zavapi: “Gospodaru moj, napoj nas kišom i obaspi milošću! Smiluj se našoj dojenčadi, stoci na ispaši, starima koji Ti se klanjaju!” Međutim, nebo se još više razvedri, a Sunce jače upeče. Musa, a.s., nastavi s dovom: “Allahu moj, ako mi je ugled kod Tebe oslabio, molim Te ugledom vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., kojeg ćeš pred kijametski dan poslati!” Uzvišeni Allah mu objavi: “Tvoj ugled kod Mene nije splahnuo, ti si, zaista, cijenjen, ali među vama je rob koji Mi četrdeset godina uporno griješi. Obznani ljudima da vam je zbog njega kiša uskraćena.” Musa, a.s., odgovori: “Gospodaru moj, ja sam rob Tvoj slabašni, a i glas mi je tih, pa kako da ih obavijestim, a ima ih preko sedamdeset hiljada!?” Uzvišeni Allah mu objavi: “Tvoje je da obavijestiš, a Moje da dostavim.” Musa, a.s., viknu: “O griješniče! Ti koji Allaha, dž.š., četrdeset godina izazivaš! Iziđi pred nas, zbog tebe nam je kiša uskraćena!”

Grješnik se malo pridiže, pogleda lijevo i desno, i ne ugleda nikoga da je ustao, te shvati da traže njega, pa prošaputa: “Kad bih izišao, osramotio bih se pred svim Israilićanima. A ako, pak, ostanem sjedeći, zbog mene će im kiša ostati uskraćena.” Zavuče glavu u odjeću, kajući se za nedjela, pa zamoli:  “Gospodaru moj, griješio sam četrdeset godina, a Ti si blago postupao prema meni. Sada Te, evo, skrušeno molim i kajem se, pa prihvati moje pokajanje!” Nije ni završio s dovom, a bijeli oblak se navuče i obilna se kiša prosu. Musa, a.s., upita Allaha, dž.š: “Gospodaru moj, zašto nas napoji kišom, a niko pred nas ne iziđe?” Uzvišeni mu odgovori: “O Musa, napojio sam vas radi onoga zbog koga ste i bili uskraćeni!” Musa, a.s., ponovo zamoli: “Pokaži mi Tvog pokornog roba!” Uzvišeni odgovori: “O Musa, nisam ga osramotio dok Mi je griješio, zar da ga osramotim sada kada Mi se pokajao!? Mrzim klevetnike, pa zar da budem od njih!?”

Knjiga: 101 Tevba – Kazivanja Pokajnika i pokajnica  // Autor: Hani El-Hadždž

jedan čovjek je postavio zamku i uhvatio pticu. Ptica mu reče: «O ti veliki čovječe, ti si do sada zaklao i pojeo mnogo ovaca, koza i deva. Ako se nisi zasitio sa njima, kako ćeš se zasititi sa
mnom? Oslobodi me i ja ću ti reći tri savjeta. Prvi savjet ću ti reći dok sam još u tvojim rukama. Drugi ću ti reći sa krova, a treći ću ti reći sa grane. Veoma će ti koristiti ti savjeti.» Čovjek prista na dogovor, a ptica mu reče:

«Moj prvi savjet glasi: Ne vjeruj u ono što je nemoguće ko god da ti kaže.»

Nakon prvog savjeta čovjek pusti pticu i ona odletje na krov, pa mu reče drugi savjet:

«Ne žali za onim što je prošlo. Ne jadikuj zbog onog što si propustio.»

Nakon drugog savjeta ptica nastavi govoriti: «U mom malom tjelu nalaze se biseri u vrijednosti od deset dirhema. Ne svijetu im nema ravnih po vrijednosti i kvalitetu. Ti biseri pripadaju tebi. Oni bi trebali donijeti sreću tebi i tvojoj djeci, ali ti nisu suđeni.» Čovjek poče plakati i vikati kao žena koja rađa dijete, a ptica mu reče: «Zar ti nisam rekla da ne žališ za onim što je prošlo. Izmaklo ti je iz ruke, pa zašto tuguješ? Je li to nisi primio savjet koji sam ti rekla, ili ti uši dobro ne čuju? A rekla sam ti i da ne vjeruješ u ono što je nemoguće. Kako bi mogli biti u meni biseri u vrijednosti od deset dirhema, kada ja ne vrijedim više od tri dirhema?!» Kada je ovo sve ispričala, čovjek se sabra i upita je: – Koji je treći savjet? – Navodno si usvojio prva dva, pa bih trebala da ti kažem i treći, je li?

“Savjetovati neznalicu je isto što i bacati sjeme u neplodno zemljište. Tugovati za onim štoje prošlo i što se ne može vratiti je glupost.”

Knjiga: Priče iz Mesnevije // Autor: Mahmut Yilmaz

Bila jedna žena koja je svake godine rađala, ali joj djeca nisu živjela duže od šest mjeseci. Umirala bi obično sa tri – cetiri mjeseca. Žena je jadila: “Gospodaru moj, ova djeca mi pričinjavaju teret devet mjeseci, a radost samo tri mjeseca. Blagodat koju mi daruješ nestaje brže od duge.” Žena je rodila dvadesetero djece, pa se zbog smrti djece požalila Allahovim miljenicima i tražila od njih da joj prouče dovu. Nakon svega usnila je prelijepi zeleni Džennet. Vidjela je da je na jednoj vili napisano njeno ime. Mislila je da je to mjesto rezervisano za nju.
Rečeno joj je: “Ovo mjesto je obezbjeđeno za one koji se ne udaljavaju od istine. Da bi to postigla moraš učiniti dobro. Međutim, ti si lijena u traženju utočišta kod Allaha i Allah ti zato daje nevolje.”

Nakon toga žena reče: “Gospodaru moj, uzimaj moju djecu ako hoćeš 100 godina, ja sam zadovoljna sa tvojom sudbinom.” U snu uđe u jedan dvorac i vidje svu svoju djecu. “Gospdaru moj”, zavapi žena, “ja sam izgubila svoju djecu, ali ih ti nisi izgubio.”

Knjiga: Priče iz Mesnevije // Autor: Mahmut Yilmaz

Povod za to u jednoj predaji navodi Buharija. U njoj Ibn Džurejdž kaže da je čuo od Ataa, da je, tumačeći riječi Uzvišenog: I govore: “Nemojte nipošto svoje bogove napuštati! Nipošto ne ostavljajte ni Vedda, ni Suva ‘a, ni Jegusa, ni Je ‘uka, a ni Nesra! “, Ibn Abbas rekao: “Ovo su imena dobrih ljudi Nuhovog naroda. Kada su pomrli, šejtan je došaptavao njihovim potomcima da podignu kipove na mjestima gdje su oni odsjedali i da ih nazovu njihovim  imenima. Ovi su to i uradili, ali ih još nisu obožavali. Međutim, kada je ta generacija pomrla i nestalo znanje, ti kipovi su se počeli obožavati.”

Ibn Abbas dalje kaže: “Ovi kipovi koji su podignuti u doba Nuhovog naroda, poslije su obožavani i kod Arapa.” To isto prenose Ikrime, Dahhak, Katade i Muhammed ibn Ishak. Ibn Džerir u svom Tefsiru kaže: “Pričao nam je Ibn Humejd da je njemu pričao Mehran, da je čuo od Sufjana, ovaj od Musaa, a on od Muhammeda ibn Kajsa, da je rekao: “To su bili dobri ljudi u vremenu između Adema i Nuha, imali su svoje sljedbenike koji su ih oponašali. Kada su oni pomrli, ovi koji su se za njima povodili, su rekli: “Kada bi ih naslikali, bolje bismo obavljali ibadet kada ih se sjetimo!?” I tako su ih oni naslikali. Ali, nakon što su i ovi pomrli, i iza njih došli drugi prišao im je Iblis i rekao: “Oni su ih obožavali i u njihovo ime im je padala kiša.” Tako su ih ljudi počeli obožavati. Ibn Ebi Hatim prenosi da je Urve ibn ez-Zubejr rekao: “Vedd, Jegus, Je'uk, Suva’ i Nesr su bili Ademovi sinovi. Vedd je bio  najstariji i najviše je činio dobra Ademu.”

Ibn Ebi Hatim također navodi: “Pričao nam je Ahmed ibn Mensur, da je njemu pričao El-Hasan ibn Musa, a ovom Ja'kub, da je čuo od Ebu el-Mutahhera, da je kod Ebu Dža'fera el-Bakira, dok je bio u namazu, spomenut Jezid ibn el-Muhlib. Kada je završio namaz, rekao je: “Spomenuli ste Jezida ibn el-Muhliba. On je ubijen u području u kome je prvi put, mimo Uzvišenog Allaha, obožavan neko drugi.” Zatim je spomenuo Vedda i rekao: “On je bio dobar’ čovjek, i u svom narodu omiljen. Kada je umro, okupili su se oko njegovog kabura u Babilonu i žalili za njim. Kada je Iblis vidio koliko žale za njim, pretvorio se u ljudski lik i rekao im: “Vidim koliko žalite za ovim čovjekom. Hoćete li da vam ga naslikam i da se slika postavi tu gdje se sastajete, pa da ga se tako prisjećate?” Odgovorili su da hoće, pa im ga je naslikao. Tu sliku su stavili na mjesto gdje su se okupljali i počeli ga spominjati. Kada je Iblis vidio da ga spominju, rekao im je: “Hoćete li da u kući svakog od vas napravim njegov kip, pa da ga se i tako sjećate?” Rekli su: “Hoćemo.” Tako je za svaku kuću napravio njegov kip, pa su ga se i tako počeli sjećati. Njihovi potomci su to doživjeli, pa su gledali kako to oni rade. I kako su se novi potomci rađali, Iblis ih je podučavao kako će ga se sjećati, dok nije  djecu njihove djece naveo da ga uzmu za boga i počnu ga obožavati, mimo Allaha Dž.Š. Tako je kip koga su nazvali “Vedd”, bio prva stvar koja se počela obožavati mimo Allaha Dž.Š.”

Iz ovog konteksta se vidi da je svakog od ovih kipova, obožavala jedna grupa ljudi. Kako je vrijeme prolazilo, oni su sa slika prelazili na oblikovane figure, kako bi djelovalo jače, a zatim su ih mimo Allaha Dž.Š. počeli obožavati.

Bilo je mnogo načina obožavanja tih kipova, a mi smo ih na odgovarajućim mjestima u našem Tefsiru i navodili. Hvala Allahu Dž.Š.

U Buharijinom i Muslimovom Sahihu je potvrđeno da je Božiji Poslanik a.s., kada su pred njim Ummu Seleme i Ummu Habiba spomenule crkvu po imenu “Marija” koju su vidjele u Abesiniji, i počele opisivati njenu ljepotu i slike, rekao: “To su ljudi koji bi na kaburu dobrog čovjeka, kada umre, pravili bogomolju, a onda u njoj slikali te slike. To su kod Allaha Dž.Š. najgori ljudi!”

Time se želi reći da je Allah Dž.Š., kada se nered raširio na Zemlji i nevolje namnožile obožavanjem kipova, poslao Svoga roba i poslanika Nuha a.s., da poziva obožavanju samo  Allaha, koji nema sudruga, i da odvraća od obožavanja bilo čega sem Njega.

Knjiga: kazivanje o Vjerovjesnicima // Autor: Hafiz Ibn Kesir

Šejtan ne prilazi čovjeku govoreći: Uradi taj grijeh ili budi nepokoran! On čovjeka približava grijehu korak po korak. Davno je rečeno: Pogled, osmijeh, razgovor, dogovor pa susret. Poslije toga dolazi haram zato nas je Allah, subhanehu ve teala, upozorio na slijeđenje šejtanovih stopa:

O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama, on će na razvrat i odvratna djela navoditi. (En-Nur, 21.)

To je poziv ispunjen samilošću i milošću od Blagog i Milostivog koji upozorava svoje robove na slijeđenje šejtanovih puteva, napominjući da moraju zatvoriti put na samom početku puta kako ga ne bi postepeno zaveo. Ko razumije šerijatske ciljeve primjetit će taj princip. Šerijatsko pravilo o preventivnim zabranama spada u taj princip. Kao i zabrana osamljivanja s nepoznatom ženom, obaranje pogleda. Zato budi oprezan, brate muslimanu, kada su u pitanju šejtanove spletke.

Preneseno je od Vehba ibn Munebbiha, rahimehullah, da je rekao: Među Israilovim potomcima bio je najpobožniji čotjek svoga vremena. U njegovo vrijeme žitjela su trojica braće koji su imali samo jednu neudatu sestru. Jednom su sva trojica otišla u bitku a nisu znali kod koga je ostaviti i kome je potjeriti. Složili su se da je ostave kod pobožnjaka jer su mu tjerovali. Otišli su do njega i pitali ga da je ostave kod njega i u njegovoj blizini dok se oni
ne vrate iz borbe. Ali on je odbio i tražio zaštitu kod Allaha, subhanehu ve teala i od njih i od njihove sestre. Oni su bili uporni sve dok nije pristao. Rekao je: Smjesti te je u kuću pored moje bogomoije. Braća su je smjestila u tu kuću, ostavili je i otišli u borbu. Ona je ostala u blizini pobožnjaka neko vrijeme, on joj je donosio hranu, ostavijao pred vratima svoje bogomoije i onda joj govorio da izađe iz kuće i uzme hranu. Šejtan ga je stalno podsticao na dobro i njen izlazak iz kuće danju predstavijao velikim problemom, jer bi je neko mogao vidjeti zaijubiti se u nju. Došaptavao mu je: Kada bi ti izlazio i ostavijao hranu pred vratima njene kuće bilo bi vrednije i nagrada bi ti bila veća! Neprestano ga je na to nagovarao sve dok on nije na to pristao, odlazio je do vrata njene kuće i bez govora ostavijao hranu pred njom. To je trajalo neko vrijeme. Ponovo je došao Iblis i počeo ga podsticati na dobro i nagovarati: Veća bi ti nagrada bila kada bi ušao u kuću i u kući ostavijao hranu. Neprestano ga je nagovarao sve dok nije tako i uradio, ostavijao je hranu u kući i toje trajalo neko vrijeme. Ponovo je došao Iblis i podstakao ga na dobro djelo rekavši: Bilo bi dobro kada bi razgovarao s njom jer je veoma usamijena! Nagovarao ga je dok nije počeo pričati s njom iz svoje bogomoije. I to je trajalo neko vrijeme. Opet mu je došao Iblis i rekao: Bilo bi joj prijatnije kada bi ti sišao do vrata svoje bogomoije a ona do vrata svoje kuće pa da razgovarate! Nagovarao ga je na to sve dok nije sišao i sjeo iza vrata svoje bogomoije a
djevojka iza vrata svoje kuće i pričali su. Tako su ostali neko vrijeme. Potom je opet Iblis došao i podstakao na dobro prema njoj rekavši: Prijatnije i ijepše bi joj bilo kada bi izašao iz bogomoije i sjeo u blizini njenih vrata te da tako pričate. Nagovarao ga je dok nije pristao. Tako je bilo neko vrijeme. Onda je opet došao Iblis, neka je na njega Allahovo prokletstvo, i podstakao ga na dobro i sevap kod Allaha, subhanehu ve te'ala, koji može dobiti ako joj učini veće dobro, rekao je: Bilo bi dobro da sjedneš iza njenih vrata i tako razgovarate, a da ona ne izlazi iz kuće. Pristao je, pa je izlazio iz bogomolje stajao ispred njenih vrata i razgovarao s njom. Ostali su tako neko vrijeme. Potom je došao Iblis i rekao: Bolje bi ti bilo da udeš u kuću i ne dozvoliš da pokazuje lice nikome. Nagovarao ga je dok nije pristao. Ušaoje u kuću pričao s njom cijeli dan i kada bi pala noć penjao se u svoju bogomolju. Nakon toga ponovo je došao Iblis i neprestano mu je uljepšavao dok je pobožnjak nije dodirnuo i poljubio. Iblis mu je i dalje uljepšavao i nagovarao ga sve dok nije s njom spavao i zatrudni. Rodila mu je dječaka. Iblis mu je došao i rekao: Šta ćeš kada dodu njena braća? Nisi siguran da te neće osramotiti i iznijeti na vidjelo tvoj slučaj! Zakolji sina i zakopaj ga a ona će to sakriti iz straha da braća ne saznaju šta si joj uradio! Kad je i to uradio rekao mu je: Zar misliš da će ona sakriti od braće šta sijoj uradio i što sijoj sina zaklao? Zakolji je i zakopaj s njenim sinom! Nagovarao ga je sve dok nije pristao, zaklao je, zakopao s njenim sinom, zatrpao to mjesto, stavio na njega ogromnu stijenu i popeo se u svoju bogomolju i nastavio s ibadetom. Od toga je prošlo koliko je Allah htio da prođe, a onda su stigla njena braća iz borbe. Došli su kod njega pitati za sestru, on im saopći vijest o njenoj smrti, zamoli Allaha da joj se smiluje i zaplaka. Rekao im je: Bila je najbolja žena, ovoje njen kabur, pogledajte ga! Njena braća su otišla do kabura, isplakala se, molili Allaha, subhanehu ve te'ala, da joj se smiluje, boravili kod njega nekoliko dana a po tom otišli svojim kućama. Kada je pala noć i kada su legli došao im je šejtan u san u liku putnika. Počeoje sa najstarijim, pitao ga je za sestru a on mu reče ono štoje rekao pobožnjak, da je umrla, da je molio Allaha, subhanehu ve te'ala, za milost i pokazao im njen kabur. Šejtan reče da laže i da im nije rekao istinu o njihovoj sestri. Istina je da ona ostala trudna s njim, rodila mu dječaka pa ga je on zaklao i nju s njim zbog straha od vas. Bacio ih je u rupu iskopanu iza kuće u kojoj je boravila s desne strane ulaznih vrata. Idite i vidjet ćete da ćete naći ovo što sam vam rekao. Došao je u san i srednjem i najmladem bratu i isto to rekao. Kada su ustali čudili su se svom snu. Rekli su jedan drugo šta su sanjali. Najstariji
reče to je šejtanski san, ne osvrćite se na njega i pustite to. Najmladi reče: Tako mi Allaha, ja neću dok ne odem i ne vidim to mjesto. Svi su otišli do kuće u kojoj je boravila njihova sestra, otvorili su vrata i potražili opisano mjesto u snu. Našli su sestru i njenog sina zaklane u rupi baš kako im je i opisano. O tome su upitali pobožnjaka pa je potvrdio Iblisove riječi. Oni su o svemu obavijestili vladara i njega su izvukli iz bogomolje i doveli ga da ga razapnu. Kada su ga svezali za stub došao mu je šejtan i rekao: Jasno ti je da sam ja taj koji te naveo da zatrudni ta žena i da joj zakolješ sina i nju. Ako me poslušaš i uznevjeruješ u Allaha koji te stvorio i oblikovao, danas ću te spasiti ove nevolje! Pobožnjak je uznevjerovao u Allaha, subhanehu ve te'ala, kada je to uradio šejtan ga je prepustio ljudima i oni ga razapeše.

Kažu mufesiri da je u vezi s njim i njemu sličnim objavljeno:

Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: Budi nevjernik! – pa kad postane nevjernik, on onda rekne: Ti se mene više ne tičeš; ja se, zaista, Allaha, Gospodara svjetova bojim. Obojicu ih na kraju čeka vatra, u kojoj će vječno boraviti, a to će biti kazna za sve zulumćare.(El-Hašr 16. i 17.)

To je šejtan planirao u vezi s njim i tako je postigao što je želio. Pobožnjaku se to dogodilo zbog njegovog neznanja o šejtanovim postupnom zavođenju, da mu se odupro na početku odbio bi ga i šejtan bi ostao ponižen.
Prenio je Ibn el-Dževzi, rahimehullah, svojim lancem prenosilaca od Vehba ibn Munebbiha, rahimehullah, da je rekao: U vrijeme Isaa, ‘a1ejhiselam, boravio je jedan pobožnjak u svojoj bogomolji. Iblis ga je pokušavao zavesti ali nije mogao. Jednom je došao prerušen u Isaa, ‘alejhi selam i pozvao ga: Pobožnjače, popni se da razgovaram s tobom! Reče: Idi svojim putem, ja ne želim vratiti svoj prošli život. Reče: Dodi do mene ja sam Isa! Reče:Ako si Isa, uistinu, ne trebaš mi, zar nam nisi naredio da činimo ibadet i rekao da će doći kijametski dani? Idi svojim putem ne trebaš mi! I prokletnik je otišao i ostavio ga.

Knjiga: Zaštita od džina i šejtana u svjetlu kur’ana i sunneta // Autor: Vehib Abdusselam Bali

Uzvišeni Allah kaže: “Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće
koje su crvi istočili učinio?” (El-FIl,1.-5.)

Et-Taberi kaže: “Prvi koji je pripitomio slonove bio je Ifridun ibn Eskijan koji je ubio Ed-Dahhaka. On je prvi koji je upotrebljavao sedlo za konje. Međutim, prvi koji je pripitomio i jahao na konjima bio je Tahmuris, treći kralj na Zemlji. Također, kaže se da je Isma'il, a. s., sin Ibrahima, a. s., bio prvi koji je jahao konje. Vjerovatno je
on bio prvi koji je jahao na njima među Arapima, a Allah najbolje zna.”

Kaže se: “Iako je slon velik, on se plaši mačaka. Stoga, neki među ratnicima, tokom svojih ratova protiv Indijaca, nosili su nekoliko mačaka na bojno polje, što je tjeralo slonove da pobjegnu.”
Ibn-Ishak kaže: “Guverner ili potkralj, Ebreha EI-Ešram je izgradio veliku i veličanstvenu crkvu, te je napisao kralju Abesinije, Negusu: ‘Sagradio sam crkvu koja je bez presedana i namjeravam da zamjenim hodočašće u Meku, hodočašćem u Abesiniju’.” Es-Suhejli kaže: “Ebreha EI-Ešram je potčinio Jemence i natjerao ih da sagrade tu zlu crkvu, a prisilio ih je
da kušaju nekoliko vrsta poniženja. Odsijecao je ruku onome ko bi kasnio na posao prije izlaska Sunca. Uzeo je mnogo vrijednih stvari iz Belkisine palate, da bi ih dodao

u crkvu. Uzeo je mramor, drago kamenje i vrijednu prtljagu. Štaviše, podigao je zlatne i srebrene krstove, ispovjedaonice od ebanovine i slonovače, podigao njenu konstrukciju i proširio je. Poslije toga, kada je Ebreha ubijen, ko god je uzeo nešto od njene građe ili ukrasa, džini su oklijevali i suzdržavali se da mu nanesu štetu, zato što je bila sagrađena na pogrebnim mjestima dva idola, Ku'ajba i njegove žene, čija je visina bila šezdeset lakata. Tako su je Jemenci ostavili netaknutom do vremena Es-Seffaha, prvog abasijskog halife. On, Es-Saffah, poslao je skupinu pobožnih učenjaka, čvrste volje, koji su je sasvim porušili i ona je ostala takvom do današnjega dana.”
Ibn-Ishak kaže: “Kada su Arapi čuli za pismo koje je Ebreha poslao Negusu, jedan čovjek od Kinana se razbjesnio. Išao je dok nije stigao do crkve, gdje je minirao po njenim zidovima. Niko ga nije primijetio, te se on bezbjedno vratio kući. Vijest je čuo Ebreha, koji je upitao o počinioeu. Odgovoreno mu je: ‘To je učinio jedan od onih Arapa koji čine hodočašće Ka'bi u Meki, kad je čuo za vašu namjeru da ćete preusmjeriti hodočašće od njihovog Svetog hrama u vašu (skoro sagrađenu) crkvu.
On (Arap) se razbjesnio i došao da se pomokri u njoj,očitujući da je nepodobna (za to).’ Kad je to čuo, Ebreha se strašno naljutio i dao zavjet da će uništiti Ka'bu. Zatim je naredio Abesincima (kršćanima) da se pripreme za rat. Vodio je veliki pohod na Meku imavši slona ili više slonova u svojoj pratnji. Arapi su čuli za vijesti i bili su preplašeni, ali su odlučili da se protiv njega bore, kada je potvrđena vijest da namjerava uništiti Sveti hram.
Jedan među prvacima i vladarima Jemena, koji se zvao Zu-Nefer, krenuo je sa svojim ljudima i onima koji su se odazvali pozivu da se bore protiv Ebrehe. Dvije su se
strane sukobile, a Zu-Nefer sa svojim sljedbenicima je bio poražen i odveden kao zarobljenik. Zatim je doveden pred Ebrehu koji ga je želio ubiti, ali Zu-Nefer reče:
‘0 kralju! Nemoj me ubiti, ja ti mogu biti koristan.’ Ebreha ga nije ubio i zadržao ga je okovanog u zarobljeništvu. Potom je Ebreha krenuo, namjeravajući ono zbog čega je i pošao. Došao je u zemlju Has'ama, gdje mu se suprostavio i Nufejl ibn Habib EI-Has’ ami, koji je predvodio svoja dva plemena Šehran i Nahis, zajedno sa drugim sljedbenicima, od Arapa. Nufejl je bio poražen i uzet kao zarobljenik, te je doveden pred Ebrehu. Ebreha
ga je namjeravao ubiti, ali Nufejl reče: ‘O kralju! Nemoj me ubiti. Mogu te odvesti na odredište koje želiš. Evo ti ovdje moj zavjet na vjernost.’ Ebreha ga je oslobodio
i uzeo ga kao vodiča. Kada su prošli pokraj Taifa, došao mu je Mes'ud ibn Mu'tab ibn Malik ibn Ka'b ibn Amr ibn Sa'd ibn Avfibn Sekif, zajedno sa svojim sljedbenicima, i rekao: ‘0 kralju! Mi smo samo tvoji robovi, mi slušamo i pokoravamo se, nikakvog neprijateljstva nije
bilo između nas i vas i naša Kuća nije ona koju vi želite (tj. El-Lat), vi samo želite Kuću u Meki. Stoga, mi šaljemo s vama nekoga, koji će vas njoj odvesti.’ ”

Ibn-Ishakkaže: “El-Lat je bila ‘sveta’ kuća u Taifu, koja je njima predstavljala ono što je ostatku Arapa predstavljala Ka'ba. Oni su poslali čovjeka po imenu Ebu-Ragal da mu (Ebrehi) pokaže put do Meke. Išli su, dok nisu stigli u mjesto Mugammes, gdje je Ebu -Ragal umro. Ebu- Ragal je tu pokopan i poslije toga Arapi su kamenovali njegov mezar. Kako bilo, spomenuo sam u kazivanju o Semudu da je Ebu-Ragal bio u Ebrehinoj povorci i da se sklonio ispod Svetog hrama (Ka'be), a kada je izašao, kamen ga je pogodio i on je umro.” Poslanik sallahu ‘alejhi ve sellem je rekao svojim ashabima: “Kao znak toga, pokopan je sa dvije zlatne grane.” Kopali su i doista su ih našli. Da bi se uskladilo izmedu ove predaje i predaje Ibn-Ishaka, ja bih rekao: “Kasniji Ebu-Ragal je imao isto ime, kao njegov gornji predak, čiji je mezar bio kamenovan od strane Arapa. Štaviše, narod je kamenovao njegov mezar, kao što je kamenovao i mezar njegovog prethodnika.”
Ibn -Ishak kaže: “Kada je Ebreha stigao u Mugammes, poslao je čovjeka po imenu EI-Esved ibn Maksud sa izvidačkim odredom. EI-Esved je oteo nešto imovine Arapa,
medu kojima su bile i dvije stotine deva koje su pripadale Abdulmuttalibu, Poslanikovom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, djedu, koji je bio poglavar medu velikašima. Zato Kurejš, Kinane i Huzejl odlučiše da se bore protiv Ebrehe, ali, kada shvatiše da to nisu u stanju, odbaciše tu
pomisao. Ebreha je potom poslao Hanata EI-Himjerija u Meku, naredivši mu da potraži poglavara naroda i da mu kaže: ‘Ja (kralj) nisam došao da se borim protiv vas, došao sam samo da uništim Sveti hram. Ako nam ne budete stali na put, mi nećemo nauditi nikome od vas.’ Ebreha je dodao svome glasniku: ‘I ako ne pokaže želju da se bori, dovedi ga meni.’

Kada je Hanata ušao u Meku, upitao je za njenog poglavara i vladara. Kazano mu je: ‘To je Abdulmuttalib ibn Hašim.’ Vidio ga je, pa mu je saopćio poruku. Abdulmuttalib je rekao: ‘Allaha mi! Ne namjeravamo da se borimo. Mi to zaista nismo u stanju. Ovo je Sveti hram Allaha i njegovog Halila (prijatelja) Ibrahima, a. s., jedino ga On može zaštititi, ako to
želi.’ Kada je Hanata to čuo, rekao je: ‘Podi sa mnom da se susretneš sa njim (Ebrehom), on mi je tako naredio.’ Abdulmuttalib je krenuo sa njim, u društvu nekoliko svojih sinova, i došli su nadomak logora. Upitao je o Zu-Neferu, koji je bio njegov prijatelj. Ušao je njemu, gdje je bio zatvoren, i kazao: ‘O Zu-Neferu! Ne možeš li ništa učiniti za nas u ovoj našoj neprilici?’ Zu-Nefer reče: ‘Šta može učiniti zarobljenik koji čeka smrt da dode ili ujutro, ili naveče? Sve što mogu učiniti je da pošaljem čovjeku koji se brine o slonu, Enisu, koji je moj
prijatelj, da te preporučim, kažem dobru riječ o tebi, založim se za tebe kod njega i zatražim za tebe dozvolu da se sastaneš sa Ebrehom.’ Abdulmuttalib reče: ‘To je dovoljno za mene.’ Zu Nefer je poručio Enisu: ‘Uistinu Abdulmuttalib je poglavar Kurejšija, on je velikodušan
i prema ljudima i prema životinjama, a kralj (Ebreha) je zaplijenio dvije stotine deva koje njemu pripadaju. Pa, zatraži dozvolu za njega da se susretne sa Ebrehom i učini šta je god korisno za njega.’ Enis reče: ‘Sigurno ću to učiniti.’ Enis ga je predstavio Ebrehi, pa je rekao: ‘0 kralju! Ovdje je poglavar Kurejšija i želi da se pojavi pred Vama, pa molim Vas da mu date dozvolu.’ Ebreha je dao svoj pristanak. Abdulmuttalib je bio veoma naočit i krupan i, kada ga je Ebreha ugledao, iskazao mu je veliko poštovanje, impresioniran njime. Nije dozvolio da sjedi nisko pred njim, a isto tako nije želio dopustiti da ga Abesinci vide kako mu dopušta da sjedi na njegovom vlastitom sjedištu (prijestolju), pa je sišao i sjeo pored njega na skupocjeni ćilim. Zatim je rekao svome prevodiocu: ‘Pitaj ga šta želi?’ Kako bilo, Ebreha je bio iznenađen da čuje od Abdulmuttaliba, preko svoga prevodioca, da je sve što želi naknada za njegovih dvije stotine deva, a nije od njega zatražio da ostavi samu Ka'bu. Kada je Ebreha izrazio čuđenje, Abdulmuttalib je odgovorio: ‘Ja sam gospodar deva, a ovaj Hram ima svoga Gospodara koji će ga braniti.‘ Ebreha reče: ‘Od mene ga neće moći
odbraniti.’ Abdulmuttalib reče: ‘Vidjet ćemo.’ Konačno, Ebreha mu je vratio njegove deve nazad.”

Ibn -Ishak kaže: “Velise da, kada je Abdulmuttalib došao kod Ebrehe, bio je u društvu Ja'mura ibn Nefe'eta ibn Adija ibn Ed-Dejla ibn Bekra ibn Abdi-Menata ibn Kinaneta,
poglavara plemena Benu-Bekr, i Huvejlida ibn Va'ila, poglavara plemena Huzeji, koji su ponudili Ebrehi trećinu imovine pokrajine Tihame, da se vrati i ostavi Ka'bu na miru. Ali, Ebreha je odbio njihovu ponudu.” Ibn -Ishak je dodao: “Nisam siguran u vjerodostojnost
ovoga!”

Kada se Abdulmuttalib vratio kući, kazao je Kurejšijama o onome šta se dogodilo između njega i Ebrehe i naredio im da napuste Meku i odu u planine. Potom je sa nekoliko ljudi stajao držeći halku na vratima Ka'be, čineći dovu Allahu i tražeći Njegovu pomoć protiv Ebrehe i njegove vojske.
Ibn-Ishakkaže: “Zatim je Abdulmuttalib pustio halku na vratima i pošao sa svojim drugovima u planine, tražeći utočište i čekajući šta će se sljedeće dogoditi. Ujutro, Ebreha se pripremio da uđe u Meku i pripremio je svoga slona i vojsku. Ime slona je bilo Mahmud. Kada se zaputio prema Meki, Nufejl ibn Habib mu je prišao i šapnuo na uho: ,Klekni, Mahrnude, i vrati se kući bezbjedno, ti si u Allahovom Svetom gradu.’ Pustio je njegovo
uho i slon je kleknuo.” Es-Suhejli kaže: “Ovo znači da je slon pao na zemlju,
pošto slonovi ne kleče. Veli se da neki slonovi mogu kleknuti kao deve. A, Allah najbolje zna.”

Nufejl ibn Habib je otišao i uspinjao sa na planinu sve dok se nije bio udaljen i bezbjedan. Abesinci su tukli slona prisiljavajući ga da ustane na svoje noge, ali on je odbio. Udarali su njegovu glavu oružjem, poput sjekire, ali on je odbio. Trudili su se svim silama da ga natjeraju da ustane na svoje noge, ali nisu mogli. Okrenuli su njegovo lice prema Jemenu i on je ustao i potrčao. Usmjerili su ga prema Šamu (Siriji),pa prema istoku i ustao
bi i potrčao tamo. Ponovo su ga usmjerili prema Meki, a on je odbio. Potom, Uzvišeni Allah je poslao na njih ptice sa mora, nalik jastrebovima. Svaka ptica je nosila po tri kamenčića: jedan u svome kljunu i još dva u svojim nogama. Kamenčići su bili nalik na grašak ileću, i niko među Abesincima nije pogođen kamenom, a da nije poginuo. Ali ptice ih nisu sve pogodile. Ostatak njih je bježao tražeći put kojim su došli i tražeći od Nufejla ibn Habiba da ih uputi nazad u Jemen.
Ibn-Ishak kaže: “Abesinci su bježali dok ih je smrt progonila na svakom koraku. Ebreha je također pogođen kamenom. Nosili su ga i njegovo tijelo je počelo da se raspada, dok nisu stigli u Sanu. Nakon kratkog vremena, njegovo srce je puklo (kako kažu historičari) i on je umro.”

Ibn-Ishak kaže: “Rekao mi je Ja'kub ibn Utbe da su se te godine po prvi put na Arabijskom poluotoku pojavile male i velike boginje i gorko drveće kao što je kolocint i afrička rutvica.”
Ibn-Ishak kaže: “Kada je Uzvišeni Allah poslao Svoga Poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, on je podsjetio Kurejšije na Njegovu milost i naklonost koju im je Allah darovao kroz poraz Abesinaca i pobjedu nad njima, proučivši riječi: ‘Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio?’ “

Zatim, Ibn-Hišami Ibn-Ishak tumače ovu suru, pakažusljedeće: Ibn-Hišamkaže: “Riječ ‘ebabll’ znači ‘ugrupama’,” iako Arapi nisu nikada upotrebljavali ovu riječ prije objave Časnog Kur'ana. Riječ ‘sidždžH’, kako Ibn-Hišam prenosi od Junusa En-Nahvija i Ebu-Ubejde, znači kod Arapa nešto tvrdo i čvrsto. On kaže da neki komentatori
smatraju da je ova riječ složenica iz dvije riječi preuzete iz perzijskog jezika: ‘sindž’ i ‘džil’ od kojih prva znači kamen, a druga glinu. Riječ ‘el-asfu’ koristi se za lišće. EI-Nesa'i kaže: “Čuo sam od nekih gramatičara da jednina od riječi’ ebabil’ glasi’ ebil’.” Pored toga, mnogi od naših ranijih učenjaka kažu: “Ebabil su nepregledne grupe ptica koje sa svih strana dolaze.”

Ibn-Abbas, r. a., kaže: “Njihovi kljunovi su bili kao oni u ptica, a njihove noge poput nogu pasa.” Ikrima prenosi: “Njihove glave su bile poput onih u lavova i došle su sa mora, a bile su zelene boje.” Uz to, Ubejd ibn Omer kaže: “To su bile morske crne ptice, koje su nosile kamenčiće u svojim kljunovima i nogama.” Abdullah ibn Abbas, Allah mu se smilovao, takođe kaže: “Izgledale su kao Feniks, a najmanji kamen koji su nosile bio jednak ljudskoj glavi, a drugo kamenje je bilo poput deva.”

Isto ovo tvrdi i Junus ibn Bakir, prenoseći od Ibn- Ishaka. Neki komentatori kažu: “Kamenčići su bili vrlo sitni.” A Allah najbolje zna.
Ibn Ebi-Hatim kaže: “Ebu-Zerr nam je prenio od Muhammeda ibn Abdullaha ibn Ebi-Šejbe, od Mu'avije, od EI-A'meša, od Ebu-Sufjana, od Ubejda ibn Umejra, koji kaže: ‘Kada je Uzvišeni Allah htio da uništi vlasnike slona, On je na njih sa mora poslao ptice u skupinama koje su ličile jastrebovima, svaka od njih je nosila po tri kamenčića, jedan u svome kljunu i dva u svojim nogama. Nadlijetale su dok nisu bile tačno iznad vojske, zatim su kliknule i ispustile kamenje. Kamenje je odsijecalo ili ubilo onoga koga je pogodilo od glave do nožnih prsta. Pored toga, Uzvišeni Allah je poslao žestok vjetar koji je ponio kamenje i pridodao njihovoj brzini i snazi, što je učinilo da većina neprijatelja pogine.’ ”
Ibn-Ishak kaže, kako je ranije navedeno, da nisu svi oni pogođeni kamenjem. Jedan broj njih je uspio da se vrati u Jemen i prenese svome narodu šta se dogodilo njima i cijeloj vojsci. I sam Ebreha je pogođen kamenjem i nošen je sve do Jemena, gdje je umro, prokleo ga Uzvišeni Allah.
Prenosi Ibn-Ishak: “Rekao mi je Abdullah ibn Ebu-Bekr od Semure, od Aiše, Allah bio sa njom zadovoljan, da je rekla: ‘Vidjela sam jahača i poslužitelja slona u Meki slijepa, osakaćena, kako traži od ljudi da ga nahrane.’ ” Ranije je spomenuto da se poslužitelj slona zvao Enis, ali jahač nije poznat. A Allah najbolje zna. U svome Tefsiru (Tumačenju Kur'ana), En-Nekkaš je spomenuo da je poplava odnijela njihova tijela i bacila ih u more. U istoj godini, u kojoj se zbio ovaj veliki dokađaj, rođen je poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Neki učenjaci kažu da se dogodio dvije godine prije njegovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rođenja.
Zatim, Ibn- Ishak citira poeziju Arapa koja je napisana u vezi sa tim velikim događajem, u kojem je Uzvišeni Allah učinio Svoj Sveti hram pobjedničkim i kojem je želio podariti čast, dostojanstvo, pročišćenje i poštovanje kroz slanje Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu
‘alejhi ve sellem, i Šerijata koji je sa njim dostavio. Jedan od glavnih stubova ovoga Zakona je namaz, čijom je kiblom, pravcem u kojem se obavlja namaz, učinjena časna Ka'ba. To što  je Uzvišeni Allah učinio sa vlasnicima slona, nikako nije bilo zbog samih Kurejšija, jer su kršćani, koje su predstavljali Abesinci, bili su bliži Ka'bi od politeista Kurejša. Pobjeda podarena Svetom hramu samom bila je priprema za dolazak poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Ibn-Ishak i ostali dodaju: “Nakon Ebrehine smrti, Abesincima je vladao njegov sin, Jaksum, zatim njegov brat, Maksum ibn Ebreha, koji je bio njihov posljednji kralj.”

Događaj sa slonom se dogodio u muharremu, 882. godine po rimskom kalendaru. Nakon smrti Ebrehe i dva njegova sina koja su ga naslijedila, abesinska vlast u Jemenu je završena, a crkva, koju je Ebreha sagradio, bila je napuštena. Niko joj nije mogao ni prići, jer je sagrađena na pogrebnom mjestu dva idola, Ku'ajba i njegove žene. Ova dva idola bila su načinjena od drveta, njihova visina je bila oko šezdeset lakata i bili su u vezi sa džinima. Iz tog razloga, niko nije mogao rizikovati da se približi crkvi ili da uzme nešto od njene građe ili
ukrasa, bojeći se džinskoga zla. Ostala je napuštena do vremena prvog abasijskog halife Es-Seffaha, kojem su došle vijesti o bogatstvima nađenim unutar crkve. Poslao je svog namjesnika u Jemenu, EI-Abbasa ibn Er-Rebila da je uništi i donese sve vrijedne stvari, koje se tamo mogu naći. Konačno, treba podići ruke i učiniti dovu Svemogućem Allahu:

“O Allahu! Sva slava pripada Tebi, Ti si Svjetlo nebesa i Zemlje.
I sva slava pripada Tebi, Ti si Čuvar nebesa i Zemlje.
I sva slava pripada Tebi, Ti si Gospodar nebesa i Zemlje, i onoga što je između njih.
Ti si Istina, Tvoje obećanje je istina, Tvoj govor je istina, susret sa Tobom je istina, i Džennet je istina i Džehennnem je istina, i svi su poslanici istiniti, i Određeni čas je istina.
O Allahu! Ja se Tebi predajem, i u Tebe vjerujem, i od Tebe zavisim, i Tebi se kajem, i u Tvoje ime se borim, i pokoravam se Tvojim odredbama. Pa molim Te, oprosti mi moje grijehe, prošle i buduće, tajne i javne. Ti si Taj Kojeg obožavam, niko nema pravo da se obožava osim Tebe.

Knjiga : Priče iz Kur’ana // Autor : Hafiz Ibn Kesir

Uzvišeni Allah kaže: “Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. ‘Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!’ – govorili su mu ljudi iz naroda njegova – i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.’ ‘Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim’ – govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. ‘Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!’ – govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu – ‘on je, uistinu, presretan.’ ‘Teško vama!’ – govorili su učeni – ‘onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena.’ I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: ‘Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?’ Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a oni koji se Allaha boje čeka sretan kraj.” (EI-Kasas, 76.-83.)

Ibn-Abbas, r. a., drži se mišljenja da je Karun bio rođak Musaa, a. s., po ocu. To mišljenje je poduprto od mnogih drugih prenosilaca, uključujući Ibn-Džurejdža koji je dodao da je on Karun ibn Jašar ibn Kahis, dok je Musa bio sin Imrana ibn Hafisa. Ibn-Džurejdž ide dalje i odbacuje mišljenje Ibn-Ishaka da je on bio nećak Musaovog, a. s., oca.

Katade kaže: “On je bio nazvan ‘En-Nur’ (svjetlo), zato što je imao melodičan glas dok je učio Tevrat, ali je postao licemjer, poput Samirije, koji je također postao licemjer. Tako je Karun bio uništen zbog svog griješenja čemu je uzrok bio imetak i bogatstvo koji su mu dati.” Sehr ibn Hevšeb kaže: “On je za sobom povlačio svoje haljine iz ponosa i oholosti.” Uzvišeni Allah je spomenuo veličinu njegovog imetka i bogatstva, tako da je ključeve njegovih riznica moralo nositi nekoliko snažnih ljudi. Kaže se: “Ključevi su bili načinjeni od kože i nošeni su na šezdeset mazgi.” A Allah najbolje zna.

Kako bilo, on je bio opomenut od strane pobožnoga čovjeka, koji je govorio: “Ne budi obijestan“, tj. nemoj biti uobražen i oholiti se zbog bogatstva, bivajući nezahvalan SvemogućemAllahu. “‘Jer Allah ne voli one koji su obijesni!’ – govorili su mu ljudi iz naroda njegova – ‘i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet‘.” Oni ga upućuju da usmjeri svoja nastojanja ka tome da stekne Allahovu nagradu na Onome svijetu, jer je to najveća nagrada. Ali, “… a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu”, tj. uzmi svojim novcem ono što ti je učinjeno dozvoljenim, i uživaj sva dopuštena zadovoljstva sadašnjeg života, “… i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio”, tj. budi dobar prema Allahovim stvorenjima, Koji je bio dobar prema tebi, “… i ne čini nered po Zemlji”, tj. nemoj činiti štetu ljudima za koje ti je naređeno da im činiš dobro, a ako im budeš činio štetu, On će te kazniti i oduzeti ono što ti je bio darovao, “… jer Allah ne voli one koji nered čine.” Njegov odgovor na ovaj lijep savjet svoga naroda nije bio ništa osim: “‘Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim‘ – govorio je on”, tj. “Ja ne trebam to što govorite ili na šta ukazujete, jer Allah mi je ovo dao zato što je On znao da ja to zaslužujem i da sam ja za to stvarno predodređen. Štaviše, ako to nije zato što me On voli, pa On mi tada to ne bi ni poklonio, niti dao.” Svakako, Uzvišeni Allah je opovrgnuo njegovu izjavu kazavši: “A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti”, tj. Mi smo još prije uništili naraštaje zbog njihovih grijeha i loših dijela, a bili su snažniji od Karuna i imali su više bogatstva i djece nego on. Pa, ako je to što je on kazao istina, On ne bi kaznio nikoga od onih koji su imali mnogo više imetka i bogatstva od njega i njegov imetak i bogatstvo ne bi bio dokaz Allahove ljubavi i pažnje spram njega. “Ni bogatstva vaša ni djeca vaša neće vas učinitiNama bliskim; samo one koji budu vjerovali i dobra djela činili čeka višestruka nagrada za ono što su radili, i oni će u visokim odajama biti sigurni.” (Sebe’, 37.) I On kaže: “Misle li oni – kad ih imetkom i sinovima pomažemo, da žurimo da im neko dobro učinimo? Nikako, ali oni ne opažaju.” (El-Mu'miniin, 55.-56.) Allahov odgovor na Karunove tvrdnje potvrđuje naše objašnjenje njegovih riječi: “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim“, što je poput onoga koji tvrdi da je alhemičar, ili da poznaje Najuzvišenije ime SvemogućegAllaha i to iskorištava da stekne imetak – sve su to varke i neistine. Jer, alhemija ne može promijeniti stvarnost nečega, a Najuzvišenije Allahovo ime nije djelotvorno ako je izgovoreno od strane nevjernika. A Karun je, bez sumnje, bio nevjernik i licemjer. Štaviše, kontekst pruženog savjeta od strane njegovog naroda i njegov odgovor to potvrđuju.

Uzvišeni Allah kaže: “… iziđe on pred narod svoj u svom sjaju.” Mnogi su komentatori kazali da je on izišao pred svoj narod u velikoj raskoši (sluge, haljine i jahaće životinje). Kada su ga vidjeli oni koji su žudjeli za životom na ovome svijetu, poželjeli su da imaju isto i čudili se: “Kako li je on samo sretan!” Kada su njihove riječi došle do ušiju pobožnih, pravednih ljudi, rekli su im: “‘Teško vama!‘ – govorili su učeni – ‘onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada’ “, tj. Allahova nagrada na onom svijetu je bolja i veća nego ova. Uzvišeni Allah kaže: “… a biće samo strpljivima pružena“, tj. uputu, kazivanje i odlučnost u pogledu onoga svijeta, kada se nalazi okružen uživanjima na ovome svijetu’ neće postići niko, osim onih koji su upućeni i čija su srca učvršćena, a misli ispravne milošću Svemogućeg Allaha. Divne li su riječi jednoga od prijašnjih učenjaka koji je kazao: “Uistinu, Allah voli pronicljive i uviđavne u vremenu sumnjivih stvari i jasno rasuđivanjeu vremenu prisustva strasti.” Uzvišeni Allah kaže: “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći“, kada Uzvišeni Allah spominje njegov izlazak u svoj raskoši, On kaže: “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali.” Imam Buhari prenosi da je Allahov Poslanik, sallalla.hu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Dok  je neki čovjek šetao, odjeven u dvodjelnu odjeću i ponosan na sebe svojom lijepo očešljanom kosom, Allah je iznenada učinio da on propadne u Zemlju i nastavit će propadati u nju sve do Dana proživljenja.” (Buhari)

Prenose Ibn-Abbas, r. a., i Es-Sadi da je Karun platio izvjesnu količinu novca jednoj prostitutki da kaže Musau, a. s., kada bude u društvu sa drugim ljudima, da je počinio (blud) sa njom. Kaže se da je ona to učinila, a Musa, a. s., je zbog toga zadrhtao i obavio dva ruku'a (naklona u namazu), a zatim joj kazao: “Tako ti Allaha! Kaži mi, ko te unajmio da to učiniš?” Rekla je: “Karun me unajmio da to učinim.” Zatim je zatražila Allahov oprost i pokajala Mu se. Zbog toga, (Musa, a. s.) je pao na sedždu i učinio dovu Allahu protiv Karuna. Uzvišeni Allah mu je objavio da mu je On potčinio Zemlju, pa je Musa, a. s., zapovijedio Zemlji da proguta Karuna i njegovo mjesto stanovanja. I tako je i bilo, a Allah najbolje zna.

Također se kaže: “Kada je Karun izišao pred svoj narod u svoj svojoj raskoši, sa stražom, mazgama i haljinama, prošao je kraj Musaa, a. s., dok je on podsjećao narod na Allaha. Kada je narod vidio Karuna, lica većine njih su se okrenula prema njemu. Musa, a. s., ga je pozvao i rekao: ‘Zašto to činiš?‘ Karun je odgovorio rekavši: ‘O Musa! Ti si počašćen poslanstvom, a ja sam počašćen bogatstvom. Ako hoćeš, ti možeš izaći i učiniti dovu Allahu protiv mene, a ja ću učiniti dovu Njemu protiv tebe.‘ Zatim su obojica izašli i Musa, a. s. je kazao: ‘Želiš li da ti počneš?‘ Karun je rekao: ‘Da‘, i učinio je svoju dovu, ali na nju nije bilo odgovoreno. Tada je Musa, a. s., učinio dovu SvemogućemAllahu protiv njega govoreći: ‘O Allahu! Naredi Zemlji da mi danas bude pokorna.’ Allah mu je objavio da je to učinio. Zatim, Musa, a. s., je rekao: ‘O Zemljo! Uzmi ih!’ i ona ih je progutala do njihovih stopala. Zatim je rekao: ‘Uzmi ih!’ i ona ih je progutala do njihovih koljena. Zatim je rekao: ‘Uzmi ih!’ i ona ih je uzela do njihovih ramena. Zatim, rekao je: ‘O Zemljo! Prinesi njihova blaga i riznice!’ One su bile prinijete dok ih nisu ugledali, a zatim je Musa, a.s., pokazao svojom rukom govoreći: ‘Idite, sinovi Levijevi!’ I oni su potonuli u Zemlju.” Prenosi se od Katade da je rekao: “Oni će tonuti u Zemlju sve do Dana proživljenja.” Ibn-Abbas, r. a., kaže: “Oni će tonuti u Zemlju, dok ne stignu do sedme zemlje.” Uzvišeni Allah kaže: “… i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći”, tj. on sebi nije mogao pomoći ili dobiti pomoć od ostalih. Uzvišeni Allah kaže: “… kada čovjek ni snage ni branioca neće imati.” (Et-Tarik, 10.) Kada je narod vidio šta se dogodilo Karunu i njegovim riznicama, njihovo propadanje u Zemlju i potpuno uništenje, oni koji su dan ranije priželjkivali položaj poput njegovog položaja, zažalili su, zahvalili Svemogućem Allahu i kazali: “Da namAllah nije milost Svoju ukazao, i nas bi uzemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?”

Zatim nas Uzvišeni Allah obavještava: “Taj drugi svijet daćemo… “, tj. Džennet koji je pripremljen, “… onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine.” Zatim On kaže: “… a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.”

Ovo kazivanje o Karunu se moglo dogoditi prije nego što su oni izašli iz Egipta, jer Uzvišeni Allah kaže: “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali”, ali se isto tako moglo dogoditi kasnije, nakon što su otišli u Obećanu zemlju. Allah najbolje zna! Kako bilo, Uzvišeni Allah osuđuje Karuna u nekoliko ajeta ČasnogaKur’ ana. Allah kaže: “Mi smo poslali Musaa sa znamenjima Našim i dokazom jasnim faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: ‘Čarobnjak i lažov!'” (El-Mu'min, 23.-24.) U suri El-Ankebut, nakon što je spomenuo Ad i Semud, spominje i Faraona, Hamana i Karuna: “… i Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni na Zemlji oholo ponijeli i kaznu nisu izbjegli. I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. – Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.” (EI-Ankebut, 39.-40.) Tako da je onaj koga je progutala Zemlja bio Karun, a oni koji su potopljeni bili su faraon, Haman i njihove vojske, zato što su bili grješnici.

Imam Ahmed u svome Musnedu prenosi da je jednom Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, govorio o namazu i rekao: “Onome ko ga obavlja redovno i ispravno on će biti svjetlo, dokaz i spas za njega na Danu proživljenja. A, ko ga ne obavlja redovno i ispravno, neće biti za njega ni svjetla, ni dokaza, niti spasa i on će biti (doveden) na Dan proživljenja skupa sa Karunom, Faraonom, Hamanom i Ubejjom ibn Halefom.”

Knjiga : Priče iz Kur'ana // Autor : Hafiz Ibn Kesir

Treće pitanje Kuda idemo?

Kada su pitali Rabiju Aladeviju

Odakle si došla?
Sa onog svijeta

Kuda ideš?
Idem onom svijetu

Šta radiš ovdje?
Igram se njime.

Kako to činiš?
Jedem njegov hljeb i radim ovosvjetske poslove

Naš cilj je jasan. Vraćamo se Allahu u Njegov Džennet. Nema na dunjluku Dženneta. Dunjalučari, modernisti, kapitalisti su mislili kada budu imali što zažele da će pronaći smiraj i sreću u životu. Pokazalao se obrnuto.

U Švedskoj, kao najnaprednijoj zemlji, ima najviše duhovnih bolesnika. Svaka porodica ima svog psihijatra. A i psihijatrima treba drugi psihijatar. Daleko su normalniji i sretniji oni beduini i beduinke u Sahari. Znači, nije sreća u dunjaluku već u duši. A duša teži ka svom izvoru, Allahu, Džennetu. Ne drogiraju se siromašna, već bogata djeca. Siromašni čeznu za’ životom, a bogati ne znaju šta će od života. U islamskim zemljama nema puno lezbejki i homoseksualaca, jer muslimani žive u bračnoj vezi. Ko danas ima više djece? Bogati ili siromašni?
Neki vele da su pare razlog što se djeca ne rađaju. A statistika kaže drugačije. Upravo oni što ne rade, što su na čekanju imaju baš više djece od onih koji imaju puno para. Znači, nisu pare problem. Žene neće djece zbog obaveza, a ne zbog manjka novca. Hoće Džennet na dunjaluku, ali ne može. Zar može biti išta slađe i ljepše nego biti majka? Ko će lezbejku voljeti ili homoseksualca?

Dunjaluk je problem sam po sebi. Kada ne bi nikad bili bolesni, opet se mora ostariti, nužda vršiti, nokti rezati, kosa šišati, spavati, jesti i na kraju ipak umrijeti. U Džennetu toga neće biti. Ono što momak mašta o svojoj voljenoj da vječno traje i budu zajedno, to je ustvari, Džennet. U Džennetu, nema spavanja, vršenja nužde, dana, noći, ljeta, zime, hladnoća, toplote, samo svjetlost, umjerena klima i vječno uživanje. Nema obaveza, čak ni klanjanja i nema smrti, vječno uživanje. Svako će biti oženjen, niko neće biti ružan. Ljepote Ademove a godina Isaovih, 33 godine. Baš ono što bi mogli samo maštati.

Džennet je čist, mirisav i u njeg mogu samo čisti. Zato, ko se na dunjaluku ne očisti, vatra je najjače čišćenje. Zato, je Džehennem vječna kazna za nevjernike, a čistilište za muslimane griješnike. Zašto Muhammed, a.s., i njegova porodica nisu primali sadaku?

Zato što je sadaka nečista, a Poslanik, a. s., i njegova porodica su potpuno čisti, a onaj ko je čist ne može primati ono što je prljavo. Čak je jedno vrijeme bilo naređeno kada su htjeli ići na razgovor kod Poslanika, a.s., da prije toga podijele sadaku kao znak čišćenja. Džennet je potpuna čistoća i ljepota i u njeg mogu samo čisti. Jedan džennetlija kada bi došao na dunjaluk sav bi dunjaluk zamirisao i sijao bi jače od sunca. Subhanallah!

Zar ima računa prljati se grijesima, biti lažno sretan na dunjaluku i prokockati ovakvu ljepotu. A gledanje Allaha i imati Njegovu ljubav je posebna slast. Zbog ovoga ima se računa roditi i odmah umrijeti.

“Uspio je onaj ko se sačuva od vatre, a uđe u Džennet, a dunjaluk je samo varljivo zamotavanje.”( Ali-Imran, 185)

Ja Rabbi, uči nas od onih koji se kaju, čiste, oprosta traže od dobrih robova Tvojih. Daruj nam Svoju ljubav, zadovoljstvo i uči nas od onih za koje neće biti straha i koji se neće žalostiti.

Amin!

Knjiga: Snagom vjere do uspjeha // Autor: hfz. Husejn Čajlakovič

Što smo stvoreni? Šta čemo na dunjaluku?

Na ovaj svijet nismo došli svojom voljom. Nismo birali roditelje, vrjeme dolaska, visinu, spol, ljepotu, ništa. Kada se ama baš ništa ne pitamo, moramo slušati. Onog koji se pita:” Džine i ljude sam stvorio samo da mi robuju.” (Zarijat, 56)

Allah, dž., š., je preko čovjeka Sebe obznanio. Allah nas stvara, hrani, usmrćuje, oživljava i ništa drugo od nas ne traži osim ono priznanje iz Ezela da samo njemu robujemo. Pa, zar je to teško! Teže je robovati vladaru, sebi, ženi, nego Allahu, dž., š. Nema veće slobode i slasti od robovanja Allahu, dž.š. Adem a.s., kada je bio u Džennetu, bio je kao kralj, sve dok nije pogrješio. allah je htio da Adem pogrješi, jer tada je osjetio da je rob. A ne mogu dva kralja biti. Allah voli više Adema kao griješnog pokajničkog roba, nego bezgriješnog kralja. Ovdje smo na dunjaluku samo u tranzitu prolazu.

Došao neki biznismen sa Zapada nekom našem šejhu u Bosni, pa kada je vidio da nema stvari u kući, pitao ga je:” Šejh efendi, gdje su ti stvari? “Ovaj reče: ” A gdje su tvoje stvari.” Ma ja sam putnik u prolazu.” A šejh reče:” I ja sam putnik. Svi smo u prolazu.”

Kada bi ovo dunjačari znali! Ne bi škrtarili i druge ugnjetavili. Jedan naš Bošnjak u americi čitav život je sabirao dolare i škrtario. Pred kraj života se razbolio i shvatio da će pare ostati drugima, te je hodžu upitao da li mogu te pare s njim u mezar. Zato je rečeno : “Škrti ljudi su čuvari tuđe nafake.” Oni misle da rade za sebe, a ustvari, najviše štete sebi. Škrtarili su od sebe na dunjaluku, a neće imati ništa na Ahiretu.

Zato Allah kaže za njih: ” Oni koji škrtare od sebe škrtare.” Kome čuvaju? Naše je što na dunjaluku pojedemo, popijemo, poderemo i podjelimo. sve drugo ostaje nasljednicima. Ustvari, naše nije ništa. U Americi se mnoge stvari rentaju, iznajmljuju, a iskreno rečebo, svi mi rentamo, čitav dunjaluk je renta, jer naše nije ništa. Sve je Allahovo. Allah će naslijediti nebesa i zemlju. Prenosi se kako Isa a.s., sa svojim drugovima bio u jednom mjestu te su puno ogladnjeli. Zatražili su dozvolu da odu u jednu njivu kukuruza da utole glad. U tom je naišao vlasnik njive i počeo galamiti: “Izlazite iz moje njive!”

U tom dođe isa a.s., i reće: ” Pusti ih da se najedu.” Jok! ovaj još upornije reče: ” Ovo je moje njiva. ” Isa a.s., zamoli Allaha dž.š., da proživi sve one koji su bili vlasnici (hisedari), te njive. Toliko ih je bilo da je nastala opšta pometnja i hampa. Svi su govorili:” Što ćeš ti ovde u mojoj njivi?” ” Ovo je moja babovina i djedovina.” Svak je svakog izgonio. Psolije tog prizora svi su ponovo pomrli i nestali. Ostao je samo taj vlasnik. Isa a.s. je samo htio da mu kaže koliko je bilo i nestalo onioh vlasnika koji su svojatali i govorili: ” Ovo je moje! ” A sve je Allahovo. Mi smo samo privremeni vlasnici.

E, Pa šta nam je cilj života na dunjaluku?

Evo odgovora: ” On je Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolja djela činiti. On je Silni i Onaj koji prašta.” (Mulk. 2). Život nastaje tek posljije smrti.

Ovdje smo na ispitu. ovo je pijaca. Šta ko ovdje posije tamo će požnjeti. Ko na dunjaluku naplati nema šta tražiti na Ahiretu. Kada je objavljen ajet:” Ako Allahu uzajmite On će vam to umnogostručiti i oprostit će vam. Allah je blagodaran i blag.” (Tegabun, 17)

Jedan ashab je pitao zar se može Bogu uzajmiti. Kada se uvjerio u to odmah je dao ruku Poslaniku i uvakufio baštu od 600 stabla palmi. Nije išao kući da pita ženu, jer je imao pravu vjernicu koju je zatekao baš u toj bašći palmi, koju je Allahu u Zajam dao. Nije joj se pravdao nego rekao: ” Ženo, izlazi iz bašče, nije više naša. ” A ona upita: “Čija je?” “Allahu u zajam data.” Žena je odmah ustala bez pogovora, čak je i djete tu bilo sa hurmom u ustima. Izvadila je hurmu iz djetetovih usta govoreći: “Nije ovo više naše.” SubhanAllah!

Neka se papučari ne zalijetaju na ovakve zajmove, ako nemaju ovaku ženu. Mogli bi naograjsati. Ashabi su žurili i jagmili se ko će više hajrova učiniti, jer znali su kratkoču života na ovom svijetu. Jednog gnostika (evliju) zatekli su kako izgovara riječi; Allah, allah, allah, pa ga upitali žašto ne uči; la ilahe ila Allah, a on je rekao:

“Bojim se da ne umrem kada kažem; La ilahe, ako ne uspijem reći ila Allah. ” To bi značilo da kaže: ” Nema Boga a da ne uspije doreči – osim Allaha.” Čudnih li Allahovi robova. A kako mi tek sebi produžavamo život. Kada barabi kažeš što grješiš, on ti kaže: ” Hajde, bolan ne živi se hiljadu godina. ” Ko biva, požuri sa griješenjem, jer kratko živiš. Pogrješi što više. Euzubillah!

Život na ovom svijetu nije pravi život, jer život tek nastaje poslije smrti i to vječno. Nuh, a.s., je živio 950 godina i kada su ga upitali kako mu je to prošlo, rekao je: ” Kao da sam na jedna vrata ušao, a na druga izašao.”

O ovoj kratkoći života na dunjaluku govori Allah u Kur'anu:” I onoga dana kada ih proživimo bit će kao da su ostali na dunjaluku samo jedan čas (tren) od dana i prepoznat će se međusobno…” (junus, 45)

Pa, zar ima računa izgubiti vječnost zbog jednog trena života. Oni što su uživali i grješili kada uđu u vatru bit če upitani: “Jeste li ikada uživali?” Odgovorit će da nisu, jer će biti okupirani patnjom u vatri. Isto tako i dženetlije kada uđu u Džennet zaboravit će da su ikada patili na dunjaluku. Ovo ne znači da trebamo patiti na dunjaluku, već da ne grješimo i Allaha ne zaboravimo.

Onaj ko na ovom svijetu ne bude dozivao Allaha, dozivat će ga u Džennetu, jer Allah hoće da se doziva. On nas je stvorio iz ljubavi i hoće da ga dozivamo, slavimo, veličamo i Njemu zahvaljujemo. Mi smo obični smrtnici, ali i mi kada nekome pomognemo, hoćemo da nam se to prizna i da bude cijelog nam života zahvalan. Pa što nebi i mi bili Allahu zahvalni kada nam je sve potčinio i dao da se time koristimo?!

Čovjek nije nijednu kap vode stvorio. On samo prerađuje ono što Bog stvara i daje. Većina voli ovaj dunjaluk, iako je Ahiret bolji i vječan. Kada bi ljudi vidjeli Ahiret i ljepote Dženneta sve bi pomrlo. Niko više ne bi želio živjeti da dunjaluku, ali…

Zato imamo razm i Kur'an koji nas uči šta je bolje. Kada bi se sedžda odmaj plaćala u kešu niko uspravan ne bi hodao. Sve bi ležalo, ali platit će Allah na Ahiretu.

Ovaj dunja treba voljeti, jer na njemu robujemo Allahu Uzvišenom i na njemu zaradžujemo Džennet.

Knjiga: Snagom vjere do uspjeha // Autor: hfz. Husejn Čajlakovič

Odakle smo došli na ovaj svijet?
Gdje su oni sada koji se još nisu rodili?

Odgovor:

Sve duše se zajedno stvorene, 50 000 godina, prije stvaranja nebesa i zemlje. Nalaze se u svijetu Ezela, carstvu duša kod Allaha, dž.š., Tada ih (nas) je Allah upitao:

“Zar ja nisam vaš Gospodar? ” Sve su duše priznale: ” Da, mi svjedočimo.” Ugovor sa Allahom je potpisan. Nema varanja nit pravdanja: ” Da ne biste na Sudnjem danu rekli, mi o ovome nismo ništa znali.” (el-A’ raf, 172)

Evo saznali smo. Allahu je sve pokorno, milom i silom. A kako da ne bude kada je: ” Allah Stvoritelj svega i On upravlja svim.” (Ez-Zummer, 62)

Znači, svako se rađa i dolazi na ovaj svijet kao musliman, što potvrđuje i Muhammed, a.s. Otkud onda nevjernisi? Da li, ustvari, ima nevjernika? Šta znači kafir?

Kafir nije nevjernik, već onaj što pokriva istinu. Istina u svakom postoji, jer se tako rađa. Ako oblak prekrije sunce, to ne znači da nema sunca. Sunce vjere ima u svim stvorenjima, samo su prikrivena oblakom laži i obmane. Zašto se kafiri bore protiv Boga?

Baš zato što sami sebe lažu i što tu istinu o Bogu nose u sebi. Kažu da je jedan Allahov rob, navodno, ateista, došao jednom učenjaku da ga upita kako da se bori protiv Boga.

Ovaj smireni učenjak ga upita: “Pa, dobro, Ima li Boga? Ateista reče: “Nema”. Učenjak mu odgovori: ” Pa, kako ćeš se boriti protiv nečega što nepostoji?

Ti, ustvari, vjeruješ samo lažeš samog sebe i skrivaš istinu.”

Zato se mnogi bore, čak i imetke ulažu da odvrate od Allahovog puta, jer ih goni šejtanska inercija prljave duše. Jedan je Bog i može biti samo jedna vjera. To što ima puno religija i ideologija je znak uprljanog i izvitoperenog imana. Religije su proizvod ljudske mašte, meditacije i filozofije. Ljudske duše su poput ogledala, ako je ogledalo zatamljeno tako se i vidi. Nije krivo ogledalo što smo mi ružni. Očistimo dušu da ispravno čisto vidimo. Svaka duša teži svom izvoru (Allahu) i ako je uprljana ona će onda bit neodređena i zatamnjena. Svako dijete kada dođe na ovaj svijet je kao voda na izvoru. Voda nekud mora teći, samo je važno kuda. Kada se bude umiralo tada će se vidjeti prava istina, ali tada će biti kasno. Nema povratka.

Mnogi od nas nisu svjesni šta nosimo iz Ezela, ali važno je da znamo da smo muslimani, od Kalu bela.

Nema laganja. Svako ima svoju vjeru. I kafiri imaju svoju vjeru. Zar Allah dž.š., ne kaže u suri Kafirun: Lekum dinukum velije din – Vama vaša vjera, a meni moja vjera.”

Nema na dunjaluku insana koji ni u što ne vjeruju. Riječ akl znači razum, a izvedena je od akele što znači razumjeti, zakačiti, svezati. Naš razum treba, upravo, svezati za Objavu. Da ne bi lutali i izmišljali vjeru, svežimo svoj razum za Kur'an, to je istina.

Knjiga:  Snagom vjere do uspjeha // Autor: hfz. Husejn Čajlakovič

Bio je jednom jedan dječak koji se je jako stidio svoje majke, jer ona je imala samo jedno oko. Nije volio biti na javnim mjestima snjom da nebi niko pripoznao da on ima majku sa samo jednim okom. djeca su ga često zezala i pjevali pjesmice poput “ti si sin čorabake, ti si sin čorabake…” i slićne. Tako nikad nije ni htjeo kraj nje hodat dok je isla po njega u skolu il dok si isli skupa u kupovinu. Najdraže mu je bilo da majka i nedolazi po njega i neide u kupovinu snjim il on snjom.

Majka je znala koju tugunježin sin u sebi nosi i zašto je tako često odvratan sprema njoj, ali je bila razumna. nadala je se sa milosću i ljubavi i kad sin poraste da će ta faza proć i da će sin shvatit da je to samo prića male neznane djece.

Međutim nije se mjenjalo ništa. Kad je jednog dana opet došla majka po njega u skolu i djeca mu opet poćela vikat “eno ti majke ćorabke” nije više mogo trpit. Majka me je htjela reć da nesluša na njih al on je u bjesnim suzama drekno se na nju: ” Zašto jednostavno neumreš, da me puste već jednom na miru!! “

Majku je to jako pogodilo ali nije htjela puštat suze ispred sina, nego je se isplakala u samoći kad je došla kući.

Od tog dana majka nije više dolazila po sina svog. Nije mu htjela svojim prisustvom oteživat djetinstvo ma da je jaku želju imala za sinom svojim. I ako je bolne rječi reko i ružno se ponašao, majka je oprostila samo nek je sin opet jednom zagrli il poljubi…

Djetinstvo dječaka je prošlo. Od dječaka je postao momak a od momka čovjek. Kad je završio školu upisao je studium u inostranstvu jer tamo ga nebi niko zvao “sin čorabake.” Majka mu je često pisma slala ali on nije odgovarao na njih, što je majku jako raztužilo. Ali mislila je da su to taka vremena i da nju sin sigurno voli samo et puno zauzet pa nema vremena da odgovori majci. Tješila je sama sebe da je to danas dan normalno.

Kad je čula da se sin oženio i da je ona čak i nana postala odlučila se da ide tražit sina. skupila je ono malo što joj je od male penzije ostalo u taku svi tih godina i krene na put. majka nezna ni kuda mora tačno da ide, ni kome da se obrati nit zna se kome obratit jer strani jezik nije poznavala. Kad je stigla u stranu državu i u taj grad za koji je čula da nježin sin boravi u njoj imala je sreću, uz allahovu pomoč i udarila je na zemljake nježine. oni su je odveli do opštine gdje je dobila adresu sina nježinog. Umorna ali sva radosna da će uskoro vidit svog malog unuka i svog voljenog sina, ošla je odma do ulice koju je dobila od opštine.

Pozvoni i sva u smijehu i radosti da je čak zaboravila na naporni put koji je prošla, otvoriše joj nečije male rukice vrata. Mali unuk je pogleda i laganim osmjehom reče joj samo “Hajo…”. Teško joj je bilo sakriti suze radosti u trenutku kad je vidila malog, upita ga: ” Gdje ti je babo sine? ”

Dječak se okreni i reče: “Babo hodi vidi, došla neka teta”

“Kakva teta? “ upita čovjek dok stiže na vrata.

Kad je ugledao čovjek ko mu je došo uze sina za ruku uvuče ga u kuču i zatvori vrata.

“Odkud ti ovde?” drekni se on njoj.

“Pa došla malo…” odgovori majka mu nježno.

“Šta si došla? Djecu da mi plašiš? Nije ti bilo dosta što su se meni cjeli život smijali, treba sad i njemu da viču “unuk čorabake?”

“Al sine ja sam dugo putovala i sav novac dala samo da vas vidim…”

“Niko te nije zvao!” odgovri joj on i uđe za sinom u kuču koji je cjelo vrjeme stojo kod vrata.

Zatvoriše se vrata majak ostade u suzama ispred kuće. Čula je još kako mali unuk upita babu: ” A ko je to babo?” našto joj odgovori “Ma neznam ni ja samo neka luda stara žena koja je zalutala.”

Okreni se majka tužna i slomljena i tako se vratila svojoj domovini i nikad više sin nije čuo za nju.

Poslje nekolko godina sjeti se sin majke. I odluči da je posjeti sam u mjestu gdje je odrastao. Kad je stigao kuča je bila  zaključana. Ošo je do komšije da pita jeli zna gdje mu je majka otišla. Komšija mu je reko: “Tvoja majka je prije dvi godine priselila ali ostavila ti je jedno pismo, čekaj da ti ga donesem.”

Sin je uzeo pismo i počeo ga čitat ispred verande njegove stare kuče:

” Dragi sine, kad si bio malan krijo si me od ljudi i ja sam to razumila. Djeca mala znaju bolne stvari govorit i tebi je sigurno teško bilo da to podneseš. Ja ti praštam jer bio si malan i nisi mogo shvatit. Kad si odrastao ošo si i nisi se ni pozdravio samnom. Oprosti mi što te je moje oko tolko napatilo u djetinstvu pa nisi čak ni zato snagu našao. Pisala sam ti a ti nisi odgovarao. Sigurno sam da si imao puno posla pa ako sam čak bila dosadna, oprosti mi. Nije mi to namjera bila. Samo sam htjela znat jesi se snašo, jel imaš šta jest, jel ležiš u toplom. Bilo mi je drago kad sam čula da sam postala nana. To mi je najsretniji dan bio od kako sam postala majka. Sve sam dala i krenila na put da vidim tebe i tvoju porodicu. U cjeloj radosti da ću vas vidit nisam ni pomislila na to da ću ti djete uplašit i da bi on mogao doživit iste bolove kao što si ti. I zato ti isto oprost tražim.

Ali dragi sine znaj jedno: Kada si se rodio, imo si  samo jedno oko i ja sam ti dala svoje. Jer  nikad nisam htjela da se ti stidiš sebe, kao što si se cjeli život stidio mene…!!”

Neka Allah nagradi mog prijatelja koji mi je izpričao ovu priču i slavljen neka je  Allaha koji čuva naše majke sa ovim rječima

Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađja nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: “Gospodaru moj, dozvoli Mi da ti budem zahvalan  na blagodati koju si daravao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima čes zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se zaista kajem i odan sam tebi.” Sure:  Al-Ahqaf, 15ti Ajet

Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odobija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni če se svi vratiti. Sure:  Luqman, 14ti Ajet

Jedan čovjek se vratio kasno kući sa posla, umoran i iznenađen da ga njegov 5-godišnji sin čeka na vratima.

“Babo mogu li te nešto upitati? ”

“Možeš sine, kaži šta želiš? “, odgovori čovjek.

“Babo, koliko ti para zaradiš za jedan sat vremena? ”

“Ma sine odkud da me to pitaš, to tebe netreba da interesuje “, odgovori babo ljutito

“Samo hoću da znam, molim te reci mi koliko zaradiš? ”

“Ako već moraš da znaš, 20 dolara za sat.”

“Oh” odgovori dječak, pognuvši glavu. “Babo, možeš li mi posuditi 10 dolara? “, gledajući u oca.

Čovjek se naljuti.

“Ako je to jedini razlog zašto hoćeš da znaš koliko zaradim, da bi od mene uzeo pare da kupiš neku igračku ili neku drugu besposlicu, onda odmah idi u svoju sobu i spavaj. Razmisli zašto si tako sebičan. Ja radim svaki dan teške poslove i nemam vremena za takve dječije stvari.”

Mali dječak mirno ode u svoju sobu i zatvori vrata. Čovjek sjede i poče razmišljati o pitanju djeteta. Kako se može usuditi pitati takvo pitanje samo da dobije malo para. Poslije nekoliko vremena razmišljanja čovjek pomisli da je bio previše grub prema svom malim sinu. Možda je stvarno nešto važno bilo pa je htjeo da kupi sebi za 10 dolara, a nije ni tako često tražio para.

Čovjek ode do sobe svoga sina otvori vrata i upita: “Spavaš li sine? ”

“Ne spavam babo”, odgovori dječak.

“Ja sam razmislio, možda sam bio previše grub prema tebi malo prije “, reče čovjek.

“Bio mi je težak dan te sam malo previše bio ljut na tebe. Evo ti 10 dolara za koje si pitao”

Dječak radosno ustade i zahvali se babi za pare. Okrenu se i izvadi ispod jastuka još nekoliko novčanica. Kad čovjek ugleda da dječak več ima para ponovo se naljuti. Dječak je mirno brojao svoje pare.

“Zašto si tražio para kad več imaš?”, upita ga čovjek galameći na njega.

“Zato što nisam imao dovoljno, ali sada imam”, odgovori dječak.

“Nisi imo dovoljno za šta?”, upita babo ljuto.

“za jedan sat tvoga vremena, babo…”

Ova ljepa prica je kopirana sa jednog džematskog foruma iz amerike

Priča se da je jednom jedna djevojčica željela iznenaditi oca, uručivši mu dar. No, prije nego li je otac dar vidio, primjetio je kako su u kuči potrošene velike količine papira. Shvatio je da to ima veze s njegovom kćerkicom. Silno se naljutio i samo što se djevojčica pomolila s osmijehom u sobu, otac skoči i udari joj jak šamar, uzvikujući:

“Što si to uradila? Koliko sam ti puta rekao da neke stvari nisu za igru?!”

“Ali, oče…” borila se sa suzama i bolom u srcu, ” papir sam potrošila sa zamotam u njega dar koji sam ti pripremila, kako bi te utješio nakon briga na poslu.”

Bio je poražen. No, ponos i ljutnja, bijes, nisu mu dali da joj se izvini. Te noći djevojčica mu je zaspala uplakana. Pekla ga je savjest. Te noći otac nije mogao spavati. Razmišljao je o zlu kojemu je dozvolio da nadjača izraženu ljubav. Dočekao je jutro na stolici, očekujući kćerku da je zagrli. Vrata su se otvorila. Ušla je kćerkica s masnicom na obrazu, ali ponovo sa smiješkom. Čistota njene ljubavi nije ustupila mjesto ljutnji.

“Babo, evo ti poklon.”

Dok ga je otvarao savladavao ga je stid. Sve više i više. Prije nego li je odvezao i posljednu mašnu s paketa stid se polahko ponovo pretvorio u ljutnju. Otac, za razliku od malog djeteta, dugo vremena nije dao ljubavi i nježinim osjećanjima da savladaju ponos i ljutnju.

Kada je otvorio paketić imao je šta vidjeti – kutijica je bila prazna. Zaboravio je na sjetu koja ga je sinoć morila i ponovo poče drugovati s bijesom.

“Pa nauči već nešto, majka mu stara! Ne može se nekome darovati prazna kutija, nisi toliko mala!”

Ponovo sva uplakana, ovaj put skoro potpuno slomljena, djevojčica kroz suze i jecaj prozbori:

“Ali babo, nije prazna. U nju sam puhnula hiljadu poljubaca…”

Rekao je Muhammed, alejhisselam:

Uzvišeni Allah kaže:

“Moju ljubav stekli su oni koji se u Moje ime vole, Koji se u Moje ime sastaju i sjede, oni koji obilno nagrađuju u Moje ime, i oni koji se među se u Moje ime posjećuju.”

(prenosi Muaz ibn Džebel, a bilježe Ahmed, Taberani, Hakim i Bejheki)

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Jedne noći uoči petka Salij Merri htio je da ode u džamiju na sabah. Prolazio je pored mezarja i pomsilio: “Mogao bih posjediti do zore.” Potom je ušao u mezarje i klanjao dva rekata. Naslonio se na jedan kabur i zaspo. U snu je vidio da su oni u kaburima izašli iz svojih staništa i posjedali u krugove, pričajući. Ugledao je nekog mladića, prljave odjeće, koji je sjeo postrance, tužan i potišten. Nemalo poslije toga su došli sluge, prekriveni mahramama, noseći raznovrsne poslužavnike.

Kojem god bi od prisutnih bio ponuđen poslužavnik, on je uzimao tanjir i dolazio u svoj kabur. Posljednji je ostao mladić. Njemu nije bilo ništa ponuđeno. Ustao je tužan i krenuo svom kaburu. Salih Merri dalje pripovjeda: “Pitao sam ga: Allahov robe, zbog čega te vidim tužnog i što znači sve ovo što sam vidio?”

On me upita: “Salih Merri, jesi li vidio poslužavnike?” Rekao sam da jesam i pitao ga što je na njima, a on mi odgovori:  “To su darovi koje živi šalju svojim umrlim. Kada god živi podjele sadaku za umrle, ili upute dovu za njih, to im se dostavi uoči petka.

Ja sam čovjek iz Sinda. Krenueo sam da obavim hadždž sa svojom majkom. Kada smo došli do Basre, ja sam umro. Moja majla se udača psolije moje smrti. Svom mužu nije rekla da je imala sina. Dunjaluk ju je zaokupio i ona me nikada ne spominje, niti me se prisjeća. Stoga sam tužan, jer nemam nikoga ko bi me se sjetio.” Pitao sam da dalje: “A gdje živi tvoja majka? “

On mi je opisao mjesto. Kada je svanulo i kada sam klanjao sabah, otišao sam se raspitati za mjesto stanovanja te žene. Kazali su mi gdje je i otišao sam kod nje. Zatražio sam dozvolu da me primi. Rekao sam joj da sam Selih Merri.

Dozvolila mi je da uđem. Rekao sam joj da ne bih volio da iko čuje ono što ima da joj kažem. Primaknuo sam joj se na toliko da nas je dijelila samo koprena i rekao joj: “Allah ti se smilovao, da li ti imaš sina?” Ona reče: “Nemam.” Pitao sam dalje: “A da li si ga ikad imala?” Ona duboko uzdahnu i reče: “ Imala sam sina, mladića koji je umro.” Ja sam joj tada ispričao što mi se desilo.

Zaplakala je toliko da su joj suze natopile obraze. a onda je rekla: ” Salih, to je moj sin koji mi je draži od moje nutrine. Moj trbuh mu je bio stanište, moja prsa su mu bila hranište, a moje krilo sklonište.” Onda mi je dala hiljadu dirhema i rekla: “ Podijeli ovo kao sadaku za moje milo čedo i radost mojih očiju a više nikada neću zanemariti upućivanje dove i dijeljenje sadake za njega, do kraja svog života.”

Otišao sam od nje i podjelio tih hiljadu dirhema. Drugu večer uoći petka sam otišao do mezarja, klanjao dva rekata i primaknuo se mezaru. Oborio sam glavu i zaspo. Opet sam usnio ljude koji su izašsli iz svojih kabura i vadio mladića u bjeloj odjeći, radosnog i nasmijanog. On je došao do mene i rekao mi: “Salih Merri, Allah te nagradio svakim dobrom zbog onog što si učinio za mene. dobio sam poklon.” Pitao sam ga: “Zar vi znate kada je petak? ” On mi reče: “Znamo. I ptice u zraku znaju kada je petak i govore: “neka je pozdravljen odabrani dan.”

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Sa suparnikom se treba borirti hrabro – Ako ne crkne kao pas – Ostat ću bez voljene, AVNI

Jedan pametan čovjek uzjaha konja i krenu na put. Ugleda pored puta čovjeka kako spava i kojem zmija samo što nije ušla u usta. Potjera konja brže da bi prepao zmiju i spasio čovjeka, ali ne stiže.

Nekoliko puta tog čovjeka udari bičem, te čovjek skoči od siline udarca i skloni se pod drvo. Pod tim drvetom bilo je dosta truhlih jabuka. Konjanik mu naredi da jede te jabuke.

– Gospdine, šta sam vam učinio? Ako me imate namjeru ubiti, izvadite sablju i učinite to. Kako nesretan sat kada sam nabasao na vas. Kako su sretni oni koji nikada nisu vidjeli vaše lice! Čak  ni nevjernici ne čine nešto ovako bez razloga.

Čovjek je nastavio preklinjati konjanika i želiti mu zlo. “Gospodaru moj, Ti ga kazni Svojom kasnom”, govorio je.

– Trči! – naredi mu konjanik.

Konjanik je dugo vremena tjerao čovjeka da trči. Kada mu se na kraju smučilo, poče povraćati, te uz to izađe i zmija. Kada ugleda zmiju, baci se konjaniku pred noge i poče ga blagosiljati:

– Ti si melek. Kako  je sretan sat kada sam te ugledao. Ti si mene tražio kao majka, a ja sam bježao kao magarac. Da sam znao situaciju, ne bih ti govorio ružne riječi. Ti si šutio i bio veoma ljut. Udarao si me i nisi ništa govorio. Oprosti mi!

– Da si znao situaciju ili da sam ti ispričao o tome, ti bi se na smrt prepao. Da si znao da je zmija u tebi, ne bi jeo jabuke, ne bi trčao niti povraćao. Dok sam te ružio, u sebi sam učio dovu: “Allahu, olakšaj mi posao! “

Kaže se da je bolje neprijateljstvo pametnog čovjeka od prijateljstva glupe osobe. Poslanici su nastojali ukazati narodu na zmiju u njima. Što se tiče ljudi, oni u tim situacijama govore ružno i ne razumiju.

Knjiga: Priče iz Mesnevije // Autor: Mahmut Yilmaz