Enes ibn Malik, r.a., kaže da je Ebu Zerr, r.a., kazivao da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dok sam bio još u Mekki, rastvorio se strop moje sobe, spustio se Džibril, otvorio mi prsa, isprao ih zemzemom, donio zlatan leđen napunjen mudrošću i vjerovanjem i to salio u moja prsa, zatim ih sastavio, uzeo me za ruku i uzdigao do ovozemnog neba. I kada sam došao do najbližeg neba, Džibril reče čuvaru neba:

– Otvori!
– Ko je to? -upitao je (čuvar).
– Džibril -odgovorio je on.
– Ima lijoš neko s tobom? -upitao je čuvar.
– Da, sa mnomje Muhammed, s.a.v.s. -kazao je Džibril.
– Kome je upućeno poslanstvo? upitao je čuvar.
– Da -odgovorio je Džibril.

Pošto je otvorio, uzdigli smo se do najnižeg neba, kad tamo sjedi jedan čovjek, a s desne mu i lijeve strane gomile svijeta. Kad pogleda prema svojoj desnoj strani, nasmije ‘se, a kad pogleda prema lijevoj, zaplače.

– Dobro došao, dobri Vjerovjesničei dobri čovječe -rekao je. ‘Ko je to?‘, upitao sam Džibrila. –To je Adem (pejgamber) – odgovorio je on – a ove mase sa njegove desne i lijeve strane su potomci njegovih sinova. Oni s desne strane su stanovnici Dženneta, a one mase na lijevoj strani su stanovnici Džehennema, pa kada pogleda na desnu stranu nasmije se, a kada pogleda na lijevu stranu zaplače.

Kada meje uzdigao do drugog neba, rekao je njegovom čuvaru:

– Otvori. Čuvar je upitao ono isto što i onaj prvi a potom otvorio. Enes kaže daje Ebu Zerr kazivao, da je Muhammed, s.a.v.s., na nebesima naišao na: Adema, Idrisa, Musaa, Isaa i Ibrahima, a.s., a da nije precizirao kakvi su im položaji, osim što je spomenuo da je našao Adema na najbližem nebu, a Ibrahima na šestom. Kada je Džibril sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., prošao pokraj Idrisa, on ga je- kaže Enes – pozdravio riječima:

– Dobro došao, dobri Vjerovjesniče i dobri brate. ‘Ko je to?’, upitao sam. –To je Idris -odgovorio je Džibril. Potom sam prošao pokraj Musaa, a.s., pa mi i on reče: – Dobro došao, dobri Vjerovjesniče i dobri brate. ‘Ko je to?’, upitao sam. -To je Musa -rekao je Džibril. Potom sam prošao pored Isaa, i on mi reče: – Dobro došao dobri brate i dobri Vjerovjesniče. ‘Ko je to?’, upitao sam. – To je Isa – odgovorio je Džibril. Zatim sam prošao pokraj Ibrahima, a on mi reče: – Dobro došao, dobri Vjerovjesniče i sine dobrog čovjeka. ‘Ko je to?’, upitao sam. – To je Ibrahim, a.s.

Ibn Abbas, r.a., i Ebu Habbe el-Ensari kazivali su da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Džibril me je vodio i dalje dok se nisam pojavio na jednom beskonačnom prostranstvu u kome sam čuo škripu pera.” Enes ibn Malik kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Allah je mojim sljedbenicima odredio dnevno pedeset namaza. Ja sam se s tim povratio i kada sam naišao pokraj Musaa, on mi reče: -Šta je Allah propisao tvojim sljedbenicima? ‘Propisao je 50 namaza’, odgovorio sam. -Obrati se svome Gospodaru -reče Musa –jer tvoji sljedbenici neće moći to izdržati. Obratio sam se i On mi je smanjio na polovinu. Potom sam se povratio do Musaa i rekao: ‘Smanjio mije na polovinu.’ -Obrati se svom Gospodaru -rekao je on -jer tvoji sljedbenici neće moći to izdržati. Obratio sam se i on mi je smanjio na pola. Vratio sam se Musau, a on mi reče: – Obrati se svome Bogu, jer tvoji sljedbenici neće moći to izdržati. Obratio sam mu se i On mi reče: -Njih (namaza) je pet, a nagrada za njih je kao za pedeset, jer se riječ kod Mene ne mijenja. Potom sam se vratio Musau, koji mi reče da se opet obratim svome Gospodaru, ali mu ja odgovorih: ‘Stidim se svoga Gospodara.‘ Zatim me Džibril povede dalje dok me nije doveo do Sidretu-l-Muntehaa koga su bile prekrile raznovrsne boje tako da i ne znam kakve su. Iza toga uveden sam u Džennet u kome su bili zidovi od bisera, a zemlja mošus.”

Knjiga: Buharijna Zbirka Hadisa (sažetak)// Autor: Muhamed ibn Ismail el-Buhari

Što smo stvoreni? Šta čemo na dunjaluku?

Na ovaj svijet nismo došli svojom voljom. Nismo birali roditelje, vrjeme dolaska, visinu, spol, ljepotu, ništa. Kada se ama baš ništa ne pitamo, moramo slušati. Onog koji se pita:” Džine i ljude sam stvorio samo da mi robuju.” (Zarijat, 56)

Allah, dž., š., je preko čovjeka Sebe obznanio. Allah nas stvara, hrani, usmrćuje, oživljava i ništa drugo od nas ne traži osim ono priznanje iz Ezela da samo njemu robujemo. Pa, zar je to teško! Teže je robovati vladaru, sebi, ženi, nego Allahu, dž., š. Nema veće slobode i slasti od robovanja Allahu, dž.š. Adem a.s., kada je bio u Džennetu, bio je kao kralj, sve dok nije pogrješio. allah je htio da Adem pogrješi, jer tada je osjetio da je rob. A ne mogu dva kralja biti. Allah voli više Adema kao griješnog pokajničkog roba, nego bezgriješnog kralja. Ovdje smo na dunjaluku samo u tranzitu prolazu.

Došao neki biznismen sa Zapada nekom našem šejhu u Bosni, pa kada je vidio da nema stvari u kući, pitao ga je:” Šejh efendi, gdje su ti stvari? “Ovaj reče: ” A gdje su tvoje stvari.” Ma ja sam putnik u prolazu.” A šejh reče:” I ja sam putnik. Svi smo u prolazu.”

Kada bi ovo dunjačari znali! Ne bi škrtarili i druge ugnjetavili. Jedan naš Bošnjak u americi čitav život je sabirao dolare i škrtario. Pred kraj života se razbolio i shvatio da će pare ostati drugima, te je hodžu upitao da li mogu te pare s njim u mezar. Zato je rečeno : “Škrti ljudi su čuvari tuđe nafake.” Oni misle da rade za sebe, a ustvari, najviše štete sebi. Škrtarili su od sebe na dunjaluku, a neće imati ništa na Ahiretu.

Zato Allah kaže za njih: ” Oni koji škrtare od sebe škrtare.” Kome čuvaju? Naše je što na dunjaluku pojedemo, popijemo, poderemo i podjelimo. sve drugo ostaje nasljednicima. Ustvari, naše nije ništa. U Americi se mnoge stvari rentaju, iznajmljuju, a iskreno rečebo, svi mi rentamo, čitav dunjaluk je renta, jer naše nije ništa. Sve je Allahovo. Allah će naslijediti nebesa i zemlju. Prenosi se kako Isa a.s., sa svojim drugovima bio u jednom mjestu te su puno ogladnjeli. Zatražili su dozvolu da odu u jednu njivu kukuruza da utole glad. U tom je naišao vlasnik njive i počeo galamiti: “Izlazite iz moje njive!”

U tom dođe isa a.s., i reće: ” Pusti ih da se najedu.” Jok! ovaj još upornije reče: ” Ovo je moje njiva. ” Isa a.s., zamoli Allaha dž.š., da proživi sve one koji su bili vlasnici (hisedari), te njive. Toliko ih je bilo da je nastala opšta pometnja i hampa. Svi su govorili:” Što ćeš ti ovde u mojoj njivi?” ” Ovo je moja babovina i djedovina.” Svak je svakog izgonio. Psolije tog prizora svi su ponovo pomrli i nestali. Ostao je samo taj vlasnik. Isa a.s. je samo htio da mu kaže koliko je bilo i nestalo onioh vlasnika koji su svojatali i govorili: ” Ovo je moje! ” A sve je Allahovo. Mi smo samo privremeni vlasnici.

E, Pa šta nam je cilj života na dunjaluku?

Evo odgovora: ” On je Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolja djela činiti. On je Silni i Onaj koji prašta.” (Mulk. 2). Život nastaje tek posljije smrti.

Ovdje smo na ispitu. ovo je pijaca. Šta ko ovdje posije tamo će požnjeti. Ko na dunjaluku naplati nema šta tražiti na Ahiretu. Kada je objavljen ajet:” Ako Allahu uzajmite On će vam to umnogostručiti i oprostit će vam. Allah je blagodaran i blag.” (Tegabun, 17)

Jedan ashab je pitao zar se može Bogu uzajmiti. Kada se uvjerio u to odmah je dao ruku Poslaniku i uvakufio baštu od 600 stabla palmi. Nije išao kući da pita ženu, jer je imao pravu vjernicu koju je zatekao baš u toj bašći palmi, koju je Allahu u Zajam dao. Nije joj se pravdao nego rekao: ” Ženo, izlazi iz bašče, nije više naša. ” A ona upita: “Čija je?” “Allahu u zajam data.” Žena je odmah ustala bez pogovora, čak je i djete tu bilo sa hurmom u ustima. Izvadila je hurmu iz djetetovih usta govoreći: “Nije ovo više naše.” SubhanAllah!

Neka se papučari ne zalijetaju na ovakve zajmove, ako nemaju ovaku ženu. Mogli bi naograjsati. Ashabi su žurili i jagmili se ko će više hajrova učiniti, jer znali su kratkoču života na ovom svijetu. Jednog gnostika (evliju) zatekli su kako izgovara riječi; Allah, allah, allah, pa ga upitali žašto ne uči; la ilahe ila Allah, a on je rekao:

“Bojim se da ne umrem kada kažem; La ilahe, ako ne uspijem reći ila Allah. ” To bi značilo da kaže: ” Nema Boga a da ne uspije doreči – osim Allaha.” Čudnih li Allahovi robova. A kako mi tek sebi produžavamo život. Kada barabi kažeš što grješiš, on ti kaže: ” Hajde, bolan ne živi se hiljadu godina. ” Ko biva, požuri sa griješenjem, jer kratko živiš. Pogrješi što više. Euzubillah!

Život na ovom svijetu nije pravi život, jer život tek nastaje poslije smrti i to vječno. Nuh, a.s., je živio 950 godina i kada su ga upitali kako mu je to prošlo, rekao je: ” Kao da sam na jedna vrata ušao, a na druga izašao.”

O ovoj kratkoći života na dunjaluku govori Allah u Kur'anu:” I onoga dana kada ih proživimo bit će kao da su ostali na dunjaluku samo jedan čas (tren) od dana i prepoznat će se međusobno…” (junus, 45)

Pa, zar ima računa izgubiti vječnost zbog jednog trena života. Oni što su uživali i grješili kada uđu u vatru bit če upitani: “Jeste li ikada uživali?” Odgovorit će da nisu, jer će biti okupirani patnjom u vatri. Isto tako i dženetlije kada uđu u Džennet zaboravit će da su ikada patili na dunjaluku. Ovo ne znači da trebamo patiti na dunjaluku, već da ne grješimo i Allaha ne zaboravimo.

Onaj ko na ovom svijetu ne bude dozivao Allaha, dozivat će ga u Džennetu, jer Allah hoće da se doziva. On nas je stvorio iz ljubavi i hoće da ga dozivamo, slavimo, veličamo i Njemu zahvaljujemo. Mi smo obični smrtnici, ali i mi kada nekome pomognemo, hoćemo da nam se to prizna i da bude cijelog nam života zahvalan. Pa što nebi i mi bili Allahu zahvalni kada nam je sve potčinio i dao da se time koristimo?!

Čovjek nije nijednu kap vode stvorio. On samo prerađuje ono što Bog stvara i daje. Većina voli ovaj dunjaluk, iako je Ahiret bolji i vječan. Kada bi ljudi vidjeli Ahiret i ljepote Dženneta sve bi pomrlo. Niko više ne bi želio živjeti da dunjaluku, ali…

Zato imamo razm i Kur'an koji nas uči šta je bolje. Kada bi se sedžda odmaj plaćala u kešu niko uspravan ne bi hodao. Sve bi ležalo, ali platit će Allah na Ahiretu.

Ovaj dunja treba voljeti, jer na njemu robujemo Allahu Uzvišenom i na njemu zaradžujemo Džennet.

Knjiga: Snagom vjere do uspjeha // Autor: hfz. Husejn Čajlakovič

Hz. Ebu Derda, r.a., ovako priča:

Allahov Poslanik je govorio:

“Ko (sljedeću) dovu uči ujutro i navečer sedam puta, od sebe otklanja stvari koje mu stvaraju brige, patnje i boli u poslovima vezanim za ovaj svijet i Ahiret.”

Ovo je dakle, dova koja se uči sedam puta ujutro i uvečer, a koja je način i sredstvo za postizanje svakog dobra na ovom svjetu i Ahiretu:

“Hasbijallãhu lã ilãhe illã hu. `Alejhi tevekkeltu ve Huve Rabbu `l-Arši `l-Azim.”

Značenje:
“Allah je meni dovoljan. Nema drugog Boga osim Njega. Na Njega se oslanjam, On je Gospodar Uzvišenog Prijestolja.”

Brate! Uz Allahovu pomoć, nema tog posla koji može biti težak i problematičan, kojeg nečeš uspjeti uraditi ili ga prevazići. Alleh, dž.s., ti olaksava teške poslove. Berićetom ove dove Uzvišeni Allah otklanja tvoje dunjalučke i ahiretske brige. Dovoljno je da ovu dovu prihvatiš i učiš na način kako je to preporučio Muhamed, a.s.

Ovu dovu možeš učiti i za sve želje, težnje i nadanja. Ako budeš uporan u učenju jutrom i večerom, vidjet ćeš kako ti i najteži poslovi postaju lahki. Posebno Sto ćeš zbog toga biti nagrđen i na Ahiretu. Ne zaboravi na ahiretske koristi! Allah je Pomgač i na ovom i na drugom svijetu onome ko uči. Korist ove dove osjetit ćemo od najsitnije naše želje pa do one najkrupnije.

Kad su Ibrahima, a.s., bacili u vatru, on je učio: “Hasbijallãhu”, a Uzvišeni Allah je otklonio nevolju Svoga roba i pejgambera. Vatru je pretvorio u ružičnjak. Jer, snaga je u Njegovim rukama. Robu koji izgovori Hasbijallãhu = Allah je meni dovoljan, Allah, dž.š., odmah priskače upomoć.

Knjiga: Dove i Njihovi Fadileti // Autor: Jusuf Tavasli