1. Omer ibn Hattab, r.a., kaže – Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao:

“Djela se vrednjuju prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio, pa ko je učinio Hidžru (preselio iz Mekke u Medinu) s namjerom da ostvari dobro ovoga svijeta ili radi žene kojom bi se oženio, njegova Hidžra bit će ono radi čega ju je i učinio.”

2. Aiša, r.a., priča da je Haris Ibn Hišam, r.a., pitao Allahova Poslanika, s.a.v.s.: – Allahov Poslaniče, kako tebi dolazi Objava? Allahov Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: “Ponekad mi dolazi poput zvonjave zvona. To mi je najteži način Objave, i kada zvonjenje prestane, ja sam svjestan onoga što je (Džibril) rekao. Ponekad mi se melek ukaže u vidu čovjeka. On mi govori, a ja pamtim šta kaže.”
Aiša, r.a., dalje kaže: – Vidjela sam ga kako mu stiže Objava jednog jako hladnog dana i kad je prestala, čelo mu je bilo obliveno znojem.

3. Aiša, majka pravovjernih, r.a., pripovijeda: – Prvo s čim je počela Objava Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., bilo je u vidu istinitih snova. Sve što bi vidio u snu obistinilo bi se poput jutarnjeg svitanja. Kasnije je zavolio samoću. Osamljivao bi se u pećini Hira. Tu je boravio u pobožnosti i provodio brojne noći u molitvi ne silazeći svojima. Zato bi se, prethodno, snabdio hranom. Kada bi mu nestalo hrane, vratio bi se Hatidži, opet se snabdio kao i ranije i tako dok mu nije stigla Istina za vrijeme boravka u pećini Hira. Melek muje došao i rekao:

– Čitaj!

“Ne znam čitati“, odgovorio je Muhammed, s.a.v.s. “Zatim me je uzeo k sebi“, pričao je on, “i stisnuo toliko da me je muka spopala, a potom pustio i rekao:

– Čitaj!

“Ne znam čitati“, rekao sam, “a on me uze i po drugi put, stisnu k sebi da meje muka spopala, pa me pusti i reče:

– Čitaj!

“Ne znam čitati”, rekao sam, “a on me opet uze i po treći put stegnu pa pusti i reče: – Čitaj u ime tvoga Gospodara koji je sve stvorio. Stvorio je čovjeka od ugruška. Čitaj, a tvoj Gospodar je najplemenitiji.” (EI-‘Alek, 1.-3.)

Potom se Allahov Poslanik, s.a.v.s., vratio. Srce mu je jako lupalo. Unišao je Hatidži bint Huvejlid, r.a., i rekao: “Pokrijte me! Pokrijte me!” Pokrili su ga, dok ga strah nije napustio, a ondaje ispričao Hatidži šta se desilo i dodao: “Bojim se za sebe!” – Ne, Boga mi! – reče Hatidža – Allah te neće nikada poniziti, jer ti obilaziš rodbinu, pomažeš siročad i siromahe, gostoljubiv si i na strani si onih koji zastupaju istinu. Tada ga je Hatidža, r.a., odvela svome amidžiću Vereki ibn Nevfelu ibn Esedu ibn Abduluzzau, čovjeku koji je još u predislamsko doba primio kršćanstvo: Dobro je poznavao hebrejsko pismo i prepisivao iz Evanđelja na hebrejski jezik, što je Bog htio da prepisuje. Bio je oronuli starac i već oslijepio. – Amidžiću – rekla mu je Hatidža –  saslušaj svog bratića! – Moj bratiću – reče mu Vereka – šta je to šta si vidio?

Allahov Poslanik, s.a.v.s., ispričao je Vereki slučaj koji je doživio (vidio). – To je Džibril, koga je Bog slao Musau – rekao mu je Vereka – kamo sreće da sam mlad i da budem živ kada te bude progonio tvoj narod. “A zar će me oni progoniti?”, upitao je Allahov Poslanik, s.a.v.s. – Da – reče on – jer nikada niko nije donio slično tome što si ti donio, a da nije napadan. Ako doživim to vrijeme, pomoći ću te koliko god mognem. Ubrzo iza toga Vereka je preminuo, a u dolasku Objave nastalaje pauza.

4. Džabir ibn Abdullah el-Ensari, r.a., govoreći o pauzi u dolasku Objave prenosi daje Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dok sam išao, čuo sam s neba glas. Podigao sam pogled i vidio unog istog meleka koji mije došao u pećinu Hirakako sjedi na stolici između neba i zemlje. Uplašen od togavratio sam se (kući) irekao: “Pokrijte me! Pokrijte me!” Tada je Uzvišeni Allah objavio: O pokriveni, ustani i opominji! I svoga Gospodara veličaj. I svoju odjeću očisti i kipova se kloni! (El-Muddessir, 1.-5.). Nakon toga Objavaje uredno slijedila.

5. Ibn Abbas, r.a., pojašnjavjući riječi Uzvišenog Allaha: Ne izgovaraj ga (Kur'an) svojim jezikom žurno, da bi ga time što prije pamtio (El-Kijame, 16.), kaže: – Allahov Poslanik, s.a.v.s., trudio se dobro zapamtiti ono što mu se objavljuje i radi toga je Kur'an stalno ponavljao(pomjerajući usnama)ovako kako ih ja sada pomjeram. Tada je Uzvišeni Allah objavio: Ne izgovaraj ga (Kur'an) svojim jezikom žurno da bi ga time što prije zapamtio. Zaista je na nama njegovo sabiranje i učenje (El-Kijame, 16.-17.) – Njegovo sabiranje u tvoja prsa da bi ga ti čitao· objašnjava Ibn Abbas. I kada ga (Kur'an) čitamo, ti slijedi njegovo čitanje! (EI-Kijame, 18.), Ibn Abbas kaže: – Saslušaj ga pažljivo. Zatim, Mi smo ga dužni objasniti (ElKijame, 19.) – Zaistaje naša dužnost da ti omogućimo da ga potom reproduciraš (protumačio je Ibn Abbas). Poslije ovih ajeta, kada bi Džibril došao, Allahov Poslanik, s.av.s., bi ga slušao, a kad bi Džibril otišao Vjerovjesnik, s.a.v.s., bi učio (Kur'an) onako kako gaje učio Džibril.

6. Ibn Abbas, r.a., je rekao: – Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je najdarežljiviji čovjek, a bio bi najdarežljiviji u mjesecu ramazanu, kada bi mu dolazio Džibril, a dolazio mu je svake noći mjeseca ramazana i poučavao ga Kur'anu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je u činjenju dobra darežljiviji od poslanog (blaženog) vjetra.

7. Ibn Abbas, r.a., priča daje Ebu Sufjan ibn Harb kazivao, kako je Herakle poslao po njega izaslanika dok je on bio u jednoj trgovačkoj karavani Kurejšija u Šamu (područje današnje Palestine, Sirije,Jordana i Libana). U to vrijeme vladalo je primirje između Allahova Poslanika, s.av.s., i Ebu Sufjana i kurejšijskih nevjernika. Otišli su kod Herakla u Jerusalem. Herakle je bio okružen bizantijskim dostojanstvenicima. Kada ih je Herakle pozvao k sebi, pozvaoj e i svog tumača i (preko njega) pitao:

– Ko je od vas, po krvnom srodstvu, najbliži tom čovjeku koji tvrdi za sebe daje vjerovjesnik?

– Ja sam mu od njih najbliži po srodstvu – odgovorio je Ebu Sufjan.

– Primaknite mi ga – reče Herakle – a primaknite i njegove pratioce i postavite ih njemu iza leđa!

Potom Herakle reče svom tumaču: –Reci im da ćuja pitati ovoga (ukazujući na Ebu Sufjana) o onom čovjeku (Muhammedu) i ako mi štogod slaže, neka ga demantirju!

– Bogami, (rekao je Ebu Sufjan) da se nisam stidio laži koju bi oni mogli otkriti, ja bih na njega nešto i slagao. Prvo što me je o njemu pitao bilo je:

– Kako se među vama cijeni njegovo porijeklo? – On je kod nas uglednog porijekla – rekao sam.

– Da li je iko ikada između vas prije njega ovako nešto govorio – upitao je (Herakle). – Nije – rekoh.

– Da li je neko od njegovih predaka bio vladar? – Nije – rekoh.

– Da li ga slijedi ugledni svijet ili puk (slabi i siromašni)? – pitao je. – Slijedi ga puk (slabi i nejaki) –  odgovorio sam.

– Da li se njihov broj povećava ili smanjuje? – reče. -Ne smanjuje, nego povećava-rekao sam.

– Da li se iko od njih odmetne nezadovoljan njegovom vjerom nakon što ju je prihvatio? – upitao je Herakle. – Ne – odgovorio sam.

– Da li ste ga optuživali za laž prije nego što je počeo naučavati ono što sada naučava? – pitao je (Herakle). – Ne – odgovorio sam.

– Da li krši zadanu riječ? – upitao je. – Ne – rekoh – ali sada smo u jednom ugovornom periodu primirja s njim i ne znamo šta će on u njemu uraditi.

– Nijedan odgovor nije mi pružio mogućnost – izjavio je kasnije Ebu Sufjan – da u njemu kažem bilo šta protiv njega osim ovog.

– Da li ste se protiv njega borili? – upitao je opet (Herakle). – Da – izjavio sam.

– Kako se borba završavala -upitaoje. – Borba između nas i njega promjenjive je sreće; nekada pobijedi on, a nekada mi – rekao sam.

– Šta vam naređuje? – pitao je. – Govori – rekao sam – obožavajte jedinog Allaha i nemojte mu niučem širk činiti i napustite ono što su obožavali vaši očevi; naređuje nam namaz, iskrenost, krjepost i održavanje rodbinskih veza.

Tada je rekao tumaču da mi kaže: – Pitao sam te za njegovo porijeklo i ti si spomenuo da je on među vama uglednog porijekla. To je slučaj svih poslanika, oni se pojavljuju u najuglednijoj porodici svog naroda. Pitao sam te da li je bilo ko između vas prije ovako govorio, a ti si izjavio da nije. Da je bilo ko prije njega tako nešto govorio, rekao bih da je on čovjek koji oponaša riječi kazane prije njega. Dalje sam te pitao da li je neko od njegovih predaka bio vladar a ti si izjavio da nije, a daje neko od njegovih bio vladar, rekao bih da je on čovjek koji traži vlast svojih predaka. Pitao sam te da li ste ga sumnjičili za laž prije nego što je počeo govoriti ono što sada govori, odgovorio si da niste pa smatram da posigurno kada nije lagao na narod kako bi sada lagao na Boga. Potom sam te pitao da li ga slijedi ugledni svijet ili od njega slabiji i siromašniji? Ti si rekao da ga slijede slabiji, a oni su sljedbenici poslanika. Pitao sam te da li se njihov broj povećava ili smanjuje pa si kazao da se njihov broj povećava. Tako je sa imanom dok se ne upotpuni. Dalje sam te pitao da li se bilo ko od njegovih sljedbenika odmetnuo nezadovoljan njegovom vjerom nakon što ju je prihvatio. Ti si odgovorio da nije. Takavje iman kada njegova ljepota obuzme srca. Pitao sam te da li krši riječ i ti si odgovorio da ne krši. Takvi su poslanici, oni ne krše riječ. Pitao sam te šta vam naređuje a ti si odgovorio da vam naređuje da obožavate Allaha i da mu niučemu širk ne činite, da vam zabranjuje obožavanje kipova, a naređuje vam namaz, iskrenost i čednost. Pa ako je to što kažeš istina, on će uskoro zavladati tlom pod ovim mojim nogama. Ja sam znao da će se pojaviti Vjerovjesnik, ali nisam mislio da će biti od vas. Kada bih znao da ću do njega dospjeti, potrudio bih se da se sretnem s njim. A kad bih bio kod njega, prao bih mu noge. Potom je Herakle zatražio pismo Allahova Poslanika, s.a.v.s, poslano po Dihjetu, glavaru Busre, koji ga je proslijedio Heraklu. Herakleje pročitao pismo u kojem stajaše:

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Muhammeda, Allahovog roba i Njegova poslanika. Heraklu, glavaru Bizanta. Spas na onog ko slijedi Pravi put! A potom: Pozivam te pozivom islama! Primi islam, bit ćeš spašen, Bog će te nagraditi dvostrukom nagradom, a ako se okreneš (od ovog poziva) snosit ćeš grijeh svoj i svojih sugrađana.” O sljedbenici Knjige, dodite riječi koja je jednaka i za nas i za vas: da ne obožavamo nikog osim Allaha, da mu širk niučemu ne činimo (nikoga i ništa ravnim ne smatramo), da ne smatramo jedni druge bogovima osim Allaha pa ako to oni odbace, recite: Budite svjedoci da smo mi, uistinu, muslimani. (Alu ‘Imran, 64.)

Ebu Sufjan kaže: – Kada je Herakle kazao što je imao reći i kada je završio sa čitanjem pisma, oko njega je postalo bučno, podigli su se glasovi i mi smo izvedeni. Rekao sam svojim pratiocima da je ugled Ibn Ebu Kebšeta (Muhammeda) stvarno porastao i da ga se plaši i vladar Bizanta (Benu-I-asfara). Od tada sam bio stalno u uvjerenju da će Muhammed zaista pobijediti, sve dok mi Allah nije dao da primim islam.

Ibn Natur, koji je bio guverner Jerusalema, dok je Herakle bio biskup hrišćana Sirije, priča daje Herakle, kada je došao u Jerusalem, bio zlovoljan pa su mu neki od njegovih patrijarha rekli: – Na tvom izgledu zapažamo neraspoloženje. Herakle je bio astrolog i promatrao je zvijezde. Kada su ga upitali (šta vidi), odgovori je: Kada sam noćas promatrao zvijezde, vidio sam kako vladar naroda koji se obrezuje (sunneti), odnosi pobjedu. Ko Se obrezuje od ovog naroda? – Niko se ne obrezuje, osim Jevreja. Neka te oni ne zabrinjavaju. Izdaj naredbu da se svi Jevreji poubijaju odgovorili su oni. I dok su oni tako razgovarali, pred Heraklaje uveden jedan čovjek kogaje poslao vladar Gasanovića da prenese vijest o Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Kada ga je Herakle ispitao, rekao je: – Idite i pogledajte je li obrezan ili nije? Oni su ga pregledali i javili Heraklu daje obrezan. On ga je još pitao o Arapima, pa čovjek odgovori: – Oni se sunnete. – To je vladar ovog naroda, već se pojavio – reče Herakle. Tadaje Herakle napisao pismo svome prijatelju u Rumiju, koji mu bijaše ravan u znanju, a onda se uputio u Hims. I dokje Herakle još bio na putu za Hims, stiglo muje pismo od njegovog prijatelja, čiji se sadržaj podudarao sa mišljenjem Herakla o pojavi Vjerovjesnika, s.a.v.s., i da je on, stvarno, Allahov poslanik. Herakle je tada pozvao u svoj dvorac u Himsu velikane Bizantije a potom naredio da se vrata pozaključavaju.Tada se pojavio i rekao: – Narode Bizanta! Želite li spas, želite li pravi put, želite li trajnost vaše vlasti, onda dajte riječ vjernosti ovom Vjerovjesniku. Tada su oni navalili na vrata poput divljih magaraca. Međutim, nađoše ih zaključana. Kada je Herakle vidio njihovu odbojnost i izgubio nadu da će prihvatiti iman, zatražio je da ih vrate njemu a potom rekao: Maloprije sam održao svoj govor sa namjerom da ispitam vašu čvrstinu i privrženost vašoj vjeri i, eto, sada sam se uvjerio. Tada mu se pokloniše padajući ničice nazemlju, zadovoljni s njim. Toje kraj priče o Heraklu (vezane za njegovo vjerovanje).

Knjiga: Buharijna Zbirka Hadisa (sažetak)// Autor: Muhamed ibn Ismail el-Buhari

Časni meleki su Allahovi, dž.š., izaslanici i Njegove vojske, koje su mu poslušne i čine ono što im On naredi. Džibrilu, a.s. ukazana je posebna čast da zauzme poziciju vođe i predsjednika meleka, a njegova pozicija kod Allaha, dž.š., jeste velika čim ga spominje nakon Sebe u ajetu:

“Ako vas dvije učinite pokajanje Allahu, pa, vi ste bile učinile ono zbog čega je trebalo da se pokajete. A ako se protiv njega udružite, pa, Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici, najposlije, i svi meleki će mu na pomoći biti.” (Et-Tahrim,4.)

A Spominje ga prije ostalih meleka u ovim kur'anskim ajetima: “Reci: ‘Ko je neprijatelj Džibrilu, a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur'an – koji potvrđuje da su i prijašne objave istinite – kao putokaz i radosnu vijest vjernicima.’ Ko je neprijatelj Allahu, i melekima Njegovim, i poslanicima Njegovim, i Džibrilu i Mikailu, pa Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju” (El-Bekara, 97-98.)

Džibril, a.s., zadužen je za dostavljanje Objave svim poslanicima i vjerovjesnicima, a među njima i Muhammedu, a.s., što se spominje u narednom ajetu: ” I Kur'an je sigurno objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi Džibril, na srce tvoje, da opominješ.” (Eš-Šuara, 192-194.)

Ovaj nam ajet kazuje da je Džibril, a.s., povjernik Božije objave i znanja, baš kao što je Mikail, a.s., povjenrik za ishranu i nafaku. Međutim, znanje, za koje je zadužen Džibril, a.s., jeste duhovna hrana, i ono časnije i preče od fizičke ishrane koja je povjerena Mikailu, a.s.

Allah, dž.š., u Kur'anu spominje Džibrila a.s., pod još dva imena, a to su Er-Ruhul-Emin i Ruhul-Kudus, a spominje ga u sljedećim ajetima:

“Kad Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao, pa ti si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao…’ ” (El-Maida, 110.)

“I Mi smo Musau Knjigu dali i poslije njega smo jednog za drugim poslanike slali, a Isau, sinu Merjeminu, očigledne dokaze dali i Džibrilom ga pomogli…” (El-Bekare, 87.)

“Reci: ‘Od Gospodara tvoga objavljuje ga melek Džibril kao istinu, da još više učvrsti vjernike u vjerovanju, i da bude putokaz i radosna vijest svim muslimanima” (En-Nahl, 102.)

“I Kur'an je sigurno objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi Džibril, na srce tvoje, da opominješ” (Eš-Šuara, 192-194.)

“K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje” (El-Me'ridž, 4.)

“Meleki i Džibril, uz dozvolu Gospodaru svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake” (El-Kadr, 4.)

“Kur'an je, zaista, kazivanje Izaslanika plemenitog, moćnog, od Gospodara svemira cijenjenog, kome se drugi potčinjavaju, tamo pouzdanog.” (Et-Tekvir, 19-21.)

Svi navedeni pohvalni atributi i ljepi opisi Džibrila, a.s., daju mu prednost nas ostalim časnim melekima. Njegova snaga doseže do te mjere da je on samo krajem jednog krila, od mnogobrojnih krila koje ima, podigao gradove Lutovog, a.s., naroda i uništio ih, što ćemo kasnije izložiti, uz Allahovu, dž.š., pomoč.

Knjiga: Džibril, A.S., Povjernik Božije Objave  // Autor: Mensur Abdul-Hakim Muhammed