Bio je jednom jedan dječak koji se je jako stidio svoje majke, jer ona je imala samo jedno oko. Nije volio biti na javnim mjestima snjom da nebi niko pripoznao da on ima majku sa samo jednim okom. djeca su ga često zezala i pjevali pjesmice poput “ti si sin čorabake, ti si sin čorabake…” i slićne. Tako nikad nije ni htjeo kraj nje hodat dok je isla po njega u skolu il dok si isli skupa u kupovinu. Najdraže mu je bilo da majka i nedolazi po njega i neide u kupovinu snjim il on snjom.

Majka je znala koju tugunježin sin u sebi nosi i zašto je tako često odvratan sprema njoj, ali je bila razumna. nadala je se sa milosću i ljubavi i kad sin poraste da će ta faza proć i da će sin shvatit da je to samo prića male neznane djece.

Međutim nije se mjenjalo ništa. Kad je jednog dana opet došla majka po njega u skolu i djeca mu opet poćela vikat “eno ti majke ćorabke” nije više mogo trpit. Majka me je htjela reć da nesluša na njih al on je u bjesnim suzama drekno se na nju: ” Zašto jednostavno neumreš, da me puste već jednom na miru!! “

Majku je to jako pogodilo ali nije htjela puštat suze ispred sina, nego je se isplakala u samoći kad je došla kući.

Od tog dana majka nije više dolazila po sina svog. Nije mu htjela svojim prisustvom oteživat djetinstvo ma da je jaku želju imala za sinom svojim. I ako je bolne rječi reko i ružno se ponašao, majka je oprostila samo nek je sin opet jednom zagrli il poljubi…

Djetinstvo dječaka je prošlo. Od dječaka je postao momak a od momka čovjek. Kad je završio školu upisao je studium u inostranstvu jer tamo ga nebi niko zvao “sin čorabake.” Majka mu je često pisma slala ali on nije odgovarao na njih, što je majku jako raztužilo. Ali mislila je da su to taka vremena i da nju sin sigurno voli samo et puno zauzet pa nema vremena da odgovori majci. Tješila je sama sebe da je to danas dan normalno.

Kad je čula da se sin oženio i da je ona čak i nana postala odlučila se da ide tražit sina. skupila je ono malo što joj je od male penzije ostalo u taku svi tih godina i krene na put. majka nezna ni kuda mora tačno da ide, ni kome da se obrati nit zna se kome obratit jer strani jezik nije poznavala. Kad je stigla u stranu državu i u taj grad za koji je čula da nježin sin boravi u njoj imala je sreću, uz allahovu pomoč i udarila je na zemljake nježine. oni su je odveli do opštine gdje je dobila adresu sina nježinog. Umorna ali sva radosna da će uskoro vidit svog malog unuka i svog voljenog sina, ošla je odma do ulice koju je dobila od opštine.

Pozvoni i sva u smijehu i radosti da je čak zaboravila na naporni put koji je prošla, otvoriše joj nečije male rukice vrata. Mali unuk je pogleda i laganim osmjehom reče joj samo “Hajo…”. Teško joj je bilo sakriti suze radosti u trenutku kad je vidila malog, upita ga: ” Gdje ti je babo sine? ”

Dječak se okreni i reče: “Babo hodi vidi, došla neka teta”

“Kakva teta? “ upita čovjek dok stiže na vrata.

Kad je ugledao čovjek ko mu je došo uze sina za ruku uvuče ga u kuču i zatvori vrata.

“Odkud ti ovde?” drekni se on njoj.

“Pa došla malo…” odgovori majka mu nježno.

“Šta si došla? Djecu da mi plašiš? Nije ti bilo dosta što su se meni cjeli život smijali, treba sad i njemu da viču “unuk čorabake?”

“Al sine ja sam dugo putovala i sav novac dala samo da vas vidim…”

“Niko te nije zvao!” odgovri joj on i uđe za sinom u kuču koji je cjelo vrjeme stojo kod vrata.

Zatvoriše se vrata majak ostade u suzama ispred kuće. Čula je još kako mali unuk upita babu: ” A ko je to babo?” našto joj odgovori “Ma neznam ni ja samo neka luda stara žena koja je zalutala.”

Okreni se majka tužna i slomljena i tako se vratila svojoj domovini i nikad više sin nije čuo za nju.

Poslje nekolko godina sjeti se sin majke. I odluči da je posjeti sam u mjestu gdje je odrastao. Kad je stigao kuča je bila  zaključana. Ošo je do komšije da pita jeli zna gdje mu je majka otišla. Komšija mu je reko: “Tvoja majka je prije dvi godine priselila ali ostavila ti je jedno pismo, čekaj da ti ga donesem.”

Sin je uzeo pismo i počeo ga čitat ispred verande njegove stare kuče:

” Dragi sine, kad si bio malan krijo si me od ljudi i ja sam to razumila. Djeca mala znaju bolne stvari govorit i tebi je sigurno teško bilo da to podneseš. Ja ti praštam jer bio si malan i nisi mogo shvatit. Kad si odrastao ošo si i nisi se ni pozdravio samnom. Oprosti mi što te je moje oko tolko napatilo u djetinstvu pa nisi čak ni zato snagu našao. Pisala sam ti a ti nisi odgovarao. Sigurno sam da si imao puno posla pa ako sam čak bila dosadna, oprosti mi. Nije mi to namjera bila. Samo sam htjela znat jesi se snašo, jel imaš šta jest, jel ležiš u toplom. Bilo mi je drago kad sam čula da sam postala nana. To mi je najsretniji dan bio od kako sam postala majka. Sve sam dala i krenila na put da vidim tebe i tvoju porodicu. U cjeloj radosti da ću vas vidit nisam ni pomislila na to da ću ti djete uplašit i da bi on mogao doživit iste bolove kao što si ti. I zato ti isto oprost tražim.

Ali dragi sine znaj jedno: Kada si se rodio, imo si  samo jedno oko i ja sam ti dala svoje. Jer  nikad nisam htjela da se ti stidiš sebe, kao što si se cjeli život stidio mene…!!”

Neka Allah nagradi mog prijatelja koji mi je izpričao ovu priču i slavljen neka je  Allaha koji čuva naše majke sa ovim rječima

Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađja nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: “Gospodaru moj, dozvoli Mi da ti budem zahvalan  na blagodati koju si daravao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima čes zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se zaista kajem i odan sam tebi.” Sure:  Al-Ahqaf, 15ti Ajet

Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odobija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni če se svi vratiti. Sure:  Luqman, 14ti Ajet

Jedan čovjek se vratio kasno kući sa posla, umoran i iznenađen da ga njegov 5-godišnji sin čeka na vratima.

“Babo mogu li te nešto upitati? ”

“Možeš sine, kaži šta želiš? “, odgovori čovjek.

“Babo, koliko ti para zaradiš za jedan sat vremena? ”

“Ma sine odkud da me to pitaš, to tebe netreba da interesuje “, odgovori babo ljutito

“Samo hoću da znam, molim te reci mi koliko zaradiš? ”

“Ako već moraš da znaš, 20 dolara za sat.”

“Oh” odgovori dječak, pognuvši glavu. “Babo, možeš li mi posuditi 10 dolara? “, gledajući u oca.

Čovjek se naljuti.

“Ako je to jedini razlog zašto hoćeš da znaš koliko zaradim, da bi od mene uzeo pare da kupiš neku igračku ili neku drugu besposlicu, onda odmah idi u svoju sobu i spavaj. Razmisli zašto si tako sebičan. Ja radim svaki dan teške poslove i nemam vremena za takve dječije stvari.”

Mali dječak mirno ode u svoju sobu i zatvori vrata. Čovjek sjede i poče razmišljati o pitanju djeteta. Kako se može usuditi pitati takvo pitanje samo da dobije malo para. Poslije nekoliko vremena razmišljanja čovjek pomisli da je bio previše grub prema svom malim sinu. Možda je stvarno nešto važno bilo pa je htjeo da kupi sebi za 10 dolara, a nije ni tako često tražio para.

Čovjek ode do sobe svoga sina otvori vrata i upita: “Spavaš li sine? ”

“Ne spavam babo”, odgovori dječak.

“Ja sam razmislio, možda sam bio previše grub prema tebi malo prije “, reče čovjek.

“Bio mi je težak dan te sam malo previše bio ljut na tebe. Evo ti 10 dolara za koje si pitao”

Dječak radosno ustade i zahvali se babi za pare. Okrenu se i izvadi ispod jastuka još nekoliko novčanica. Kad čovjek ugleda da dječak več ima para ponovo se naljuti. Dječak je mirno brojao svoje pare.

“Zašto si tražio para kad več imaš?”, upita ga čovjek galameći na njega.

“Zato što nisam imao dovoljno, ali sada imam”, odgovori dječak.

“Nisi imo dovoljno za šta?”, upita babo ljuto.

“za jedan sat tvoga vremena, babo…”

Ova ljepa prica je kopirana sa jednog džematskog foruma iz amerike

Jedne noći uoči petka Salij Merri htio je da ode u džamiju na sabah. Prolazio je pored mezarja i pomsilio: “Mogao bih posjediti do zore.” Potom je ušao u mezarje i klanjao dva rekata. Naslonio se na jedan kabur i zaspo. U snu je vidio da su oni u kaburima izašli iz svojih staništa i posjedali u krugove, pričajući. Ugledao je nekog mladića, prljave odjeće, koji je sjeo postrance, tužan i potišten. Nemalo poslije toga su došli sluge, prekriveni mahramama, noseći raznovrsne poslužavnike.

Kojem god bi od prisutnih bio ponuđen poslužavnik, on je uzimao tanjir i dolazio u svoj kabur. Posljednji je ostao mladić. Njemu nije bilo ništa ponuđeno. Ustao je tužan i krenuo svom kaburu. Salih Merri dalje pripovjeda: “Pitao sam ga: Allahov robe, zbog čega te vidim tužnog i što znači sve ovo što sam vidio?”

On me upita: “Salih Merri, jesi li vidio poslužavnike?” Rekao sam da jesam i pitao ga što je na njima, a on mi odgovori:  “To su darovi koje živi šalju svojim umrlim. Kada god živi podjele sadaku za umrle, ili upute dovu za njih, to im se dostavi uoči petka.

Ja sam čovjek iz Sinda. Krenueo sam da obavim hadždž sa svojom majkom. Kada smo došli do Basre, ja sam umro. Moja majla se udača psolije moje smrti. Svom mužu nije rekla da je imala sina. Dunjaluk ju je zaokupio i ona me nikada ne spominje, niti me se prisjeća. Stoga sam tužan, jer nemam nikoga ko bi me se sjetio.” Pitao sam da dalje: “A gdje živi tvoja majka? “

On mi je opisao mjesto. Kada je svanulo i kada sam klanjao sabah, otišao sam se raspitati za mjesto stanovanja te žene. Kazali su mi gdje je i otišao sam kod nje. Zatražio sam dozvolu da me primi. Rekao sam joj da sam Selih Merri.

Dozvolila mi je da uđem. Rekao sam joj da ne bih volio da iko čuje ono što ima da joj kažem. Primaknuo sam joj se na toliko da nas je dijelila samo koprena i rekao joj: “Allah ti se smilovao, da li ti imaš sina?” Ona reče: “Nemam.” Pitao sam dalje: “A da li si ga ikad imala?” Ona duboko uzdahnu i reče: “ Imala sam sina, mladića koji je umro.” Ja sam joj tada ispričao što mi se desilo.

Zaplakala je toliko da su joj suze natopile obraze. a onda je rekla: ” Salih, to je moj sin koji mi je draži od moje nutrine. Moj trbuh mu je bio stanište, moja prsa su mu bila hranište, a moje krilo sklonište.” Onda mi je dala hiljadu dirhema i rekla: “ Podijeli ovo kao sadaku za moje milo čedo i radost mojih očiju a više nikada neću zanemariti upućivanje dove i dijeljenje sadake za njega, do kraja svog života.”

Otišao sam od nje i podjelio tih hiljadu dirhema. Drugu večer uoći petka sam otišao do mezarja, klanjao dva rekata i primaknuo se mezaru. Oborio sam glavu i zaspo. Opet sam usnio ljude koji su izašsli iz svojih kabura i vadio mladića u bjeloj odjeći, radosnog i nasmijanog. On je došao do mene i rekao mi: “Salih Merri, Allah te nagradio svakim dobrom zbog onog što si učinio za mene. dobio sam poklon.” Pitao sam ga: “Zar vi znate kada je petak? ” On mi reče: “Znamo. I ptice u zraku znaju kada je petak i govore: “neka je pozdravljen odabrani dan.”

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Neki čovjek i njegov sin su hodali šumom. Odjednom, dječak zape i, osjećajući bol, kriknu: “Aaah!” Odmah potom, čuo je glas koji je dolazio s planine: “Aaah!”

Znatiželja ga obuze, pa uzviknu: “Ko si ti?” Ali, odgovor koji dobi, bio je: “Ko si ti?” Ova ga naljuti, pa se ponovo prodera: “Kukavico!” Odmah je čuo isto: “Kukavico!” Dječak pogleda oca i upita ga: “Babo, što se ovo dešava?” “Sine”, reče otac, “obrati pažnju.” Tada otac  viknu: “Divim ti se!” U daljini se ču: “Divim ti se!” Otac ponovo uzviknu: “Predivan si!” U daljini odjeknu: “Predivan si!”

Dječak je stajao iznenađen, ali još uvijek ne shvatajući što se dešava. Otac mu objasni: “Ljudi ovo zovu ‘eho’. Ali je, ustvari ‘život’.

Život ti uvijek vraća ono što ti daješ. Život je odgledalo tvojih djela. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi! Želis li više dobra, podari više dobra! Želiš li razumijevanje i poštivanje drugih, tada razumijevaj i sam poštivaj druge.

Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te poštuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i poštuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki dio života.

Život ti uvijek vraća ono što daješ. Tok tvoga života nije slučajnost; on je odgledalo tvojih djela.”

Dobro koje te zadesi – od Allaha je! Zlo koje te zadesi – od tebe je! A tebe smo kao poslanika ljudima poslali. Dosta je Allah kao svijedok!

(Kur'an, sura Žene, 79)

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)

Jedan stari čovjek je sjedio u dvorištu svoje kuće zajedno sa sinom, koji je tek završio visoke škole. Iznenada, vrana sletje na zid. Otac upita sina: “Sta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.”. Nakon izvjesnog vremena, otac upita ponovo: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrna.” Prođe nekoliko minuta, a otac upita i treči put: “Šta je ono?” Sin odgovori: “Oče, upravo sam ti rekao da je to vrana.” Ne prođe dugo, a otac opet upita “Šta je ono?”. Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost: “Oče, to je vrana, vrana!”. Ponovo otac upita: “Sta je ono?”. Ovaj put sin odgovori grubim tonom: “Oče, stalno pitaš jedno te isto, iako ti stalno odgovaram da je to vrana. Zar nisi u stanju razumjeti?”

Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati, noseći svoj stari dnevnik. Otvarajuči stranicu, reče sinu da pročita ono što je na toj stranici zapisano.

Sin pročita: “Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu, kada doletje vrana. Sinčić me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta sam mu odgovarao, nimalo iznerviran, da je to vrana. Ono što sam osječao, bila je ljubav prema mome nevinom sinčiću.”

Tada je otac objasnio sinu razliku između očeva i sinovljeva stava: “Kada si bio malehan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim ptanjima, već sam ti uporno odgovarao. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje, ponavljajući ga samo pet puta, ti si se iznervirao, naljutio i bio nestrprljiv sa mnom.”

Gospodar tvoj da samo Njemu robujete naređuje

I da roditeljima dobročinstvo činite!

Ako li ijedno od njih kod tebe starost doživi,

ili pak oboje njih, ti im ni ‘uh’ ne reci i na njih ne podvikni,

i plemenitom riječju im zbori!

I krilo poniznosti iz samilosti im rasprostri i reci:

‘Gospodaru moj, Ti im se smiluj

baš kao što su oni i mene njegovali kad sam bio mali!’

(Kur'an, sura Noćno putovanje, 23-24.)

Knjiga : Izvucimo pouku // Autor : nepoznat ( izdavač: Medžlis Islamske zajednice Tešanj)